Večernji list: 04. 10. 2000.

Pisanje narodu

Sve češća pozivanja na narod otkrivaju pokušaje zaobilaženja demokratskih institucija koje je narod izabrao

Piše: Božica Brkan

Narod opet kao adresat dobiva na cijeni. Nazivajući ga katkad i javnošću, šalju mu apele, pisma, poslanice, te proglase, a na sve to i izjavu na izjavu. Stižu narodu uglavnom žestoke poruke od braniteljskih udruga i biskupa, do generala i stranaka, u posljednjem slučaju HDZ-a. A narodu je već pun poštanski sandučić. Gnjave ga kao što ga gnjave i šarenim reklamama za "povoljne kupnje" za koje nema novca i novim komunalnim računima za koje također nema novca.

Narodu je navrh glave odjednom tolika "briga" o njemu. Nakon burnih godina, koje su mu umnogome odredili upravo pisci "pisama", željan je napokon jednostavna, mirna života. Od kombinacija i preračunavanja kako da preživi od prvog do prvog nije njemu do njihovih novih političkih obračuna za kojima, valjda iz dosade jer od visokih plaća i nemaju osnovnih ljudskih briga koje bi podijelili s narodom, ostrašćeno čeznu oni koji se pozivaju na narod.

Mučno je narodu što si to pravo uzimaju sve brojniji, kad god kome ponestane argumenata ili kome zaprijeti gubitak pozicije. Kao da se, ali iz svojih stvarnih životnih razloga, "narod" ne zna sam, bez kvazikolovođa, i u štrajku otpraviti pred Vladu, Sabor, Predsjedničke dvore i druge adrese, na kojima - ponajprije - stanuje Demokracija.

U bivšim su, sve donedavnim vremenima, potkrijepljeno silom ne samo argumenata, palila obraćanja svom "milom narodu", "narodima i narodnostima" i narodu-naciji. "Narod" u Hrvatskoj 2000. godine za mnoge je očito podcijenjeno, neugodno, neočekivano, sazrio toliko da na njega nitko više ne može računati kao na poslušnu, ustrašenu, navijačku amorfnu masu. Najmanje na, za mnoge očito priželjkivanu, "kritičnu masu", koja bi se zavaljala zemljom slijedom "pisama" što "smirujući" huškaju.

A naš, kako kažu običan narod, ne samo da nije (više) bez vlastitoga mišljenja nego se ne želi odreći ni prava na njega. Izgovara ga glasno i, čak i kad to čini nerado, uči se toleranciji različitih mišljenja unutar sebe. Baš to se mnogima ne sviđa, ali to ih ne opravdava da u njegovo ime sumnjaju u narod i u institucije koje je izabrao.

A ako je kome baš do "pisanja narodu", što se ne lati najprije pisanja istomišljenicima, kako ne bi iz vlastite prćije cijeloj naciji podmetao lažni izbor između demokracije i kaosa. U nas, po običaju, krvoprolića. Naroda, naravno. Naroda koji teži - zar ne vide? - postati istinska javnost, civilno društvo. Stoga i griješe pišući narodu, umjesto da čitaju što to kome narod piše, kakve to kome signale šalje. Oni kojima se ne sviđaju nisu, naime, pročitali još ni to što je "napisao" na siječanjskim demokratskim izborima.