Otkad je samostalne Hrvatske, od tada traje i rat s političkim pojmovima kao što su ljevica, desnica i centralno, kao da se radi o nečemu što se kupuje na tržnici. U tom kupovanju i trgovanju idejama najdalje je otišla tzv. desnica u Hrvata, koja je uspjela toliko proskribirati taj pojam da je umjesto ozbiljnog političkog promišljanja desne provenijencije pretvorila samu sebe u grupaciju koja pleše na rubu zakona, dok su neki njihovi pripadnici granice morala i etike odavno prešli. Samostalna Hrvatska, nacionalno osvještenje, rušenje komunizma, nauk Ante Starčevića, vjera u Boga i obitelj s najmanje četvero djece, itsl. bili su izrazi kojima su se 1990. godine služili prvaci desnice na čelu s tadašnjim HSP-om koji je vodio Dobroslav Paraga.

Problem je za desnicu nastao kad je shvatila da velika većina građana Hrvatske usvaja te pojmove kao vlastite, ali na tome je vlast preuzeo HDZ, a ne HSP. HSP-u je tada preostalo ili da se pokuša samostalno i oporbeno profilirati ili da postane support HDZ-u. Dobroslav Paraga je želio to prvo, Anto Đapić tražio drugo. Potonji je izašao kao pobjednik, a vladajućem HDZ-u Đapić je bio toliko simpatičan da je Ministarstvo pravosuđa i uprave odlučilo da je on, a ne Paraga, vlasnik prava na ime HSP, čime je HDZ-u neugodni Paraga odbačen u stranu. Tom odlukom, u Hrvatskoj počinje razdoblje kojega se pravi desničari mogu samo sramiti. Možda se desničari do 1995. godine i nisu trebali jasnije profilirati.

Rat protiv SFRJ, oslobađanje okupiranih krajeva Hrvatske, što je automatski donosilo smanjenje postotka Srba u Hrvatskoj u ime nacionalne isključivosti, slavljenje ustaških velikana po kojima su neke vojne postrojbe dobivale ime, sve je to bilo prešutno (uz iznimke koje potvrđuju pravilo) usvojeno u hrvatskom narodu, pa se desnica i nije trebala posebno truditi u predočavanju svojih ciljeva. Ratna atmosfera išla joj je na ruku kao što nikad nije i kao što više nikada neće, kao što joj je na ruku išao Franjo Tuđman svojim rukovanjima s Dinkom Šakićem u Argentini, uspoređivanjem s Francom i raznim šovinističkim ispadima, njegovim i tuđima, poput Bosiljka Mišetića po kojem Hrvati moraju »učiti od rođenja svoju djecu da mrze Srbe«. Za desnicu su problemi nastali kad je »Bljeskom« i »Olujom« rat okončan, popularnost HDZ-a počela padati, a socijalna nota počela dobivati na značenju. Što da se radi? Strani uzori, poput britanskih konzervativaca Lady Thatcher, za njih su bili predaleko, a socijaldemokrati su redom pobjeđivali u državama Zapadne Europe.

U tom trenutku javnost je dobro znala da je najsnažnija desnica smještena u HDZ-u te da samim time kontrolira ogroman dio vlasti, samo je bilo pitanje kontrolira li jednim dijelom i predsjednika Tuđmana ili Tuđman kontrolira njih. Prvi asistenti bili su im HSP-ovci - kada je 1995. godine zavladala »zagrebačka kriza«, jer HDZ nije želio prepustiti vlast koju je izgubio na izborima, HSP-ovci su mu jedini »držali štangu«. Ostale desne stranke - HKDU (Marko Veselica i Anto Kovačević) i HČSP (Ivan Gabelica) uspjele su se dokopati Sabora, što im je otvorilo priliku za javne istupe koje - što zbog lošeg govorništva (Veselica), što zbog karikaturalnog nastupa (Kovačević), što zbog neuvjerljivosti (Gabelica) - nisu znale iskoristiti. Jedino što su uspjele reći je da su njihove stranke desni centar, a ne klasična desnica.

Godinu poslije, 1996., HSP uspijeva ući u Sabor zahvaljući osvojenih 5,01 posto glasova, za koje je malo tko vjerovao da nisu postignuti bez pomoći HDZ-a i njegovih brojača glasova da bi HSP uspio prijeći izborni prag. Uvjerljivost parlamentarne desnice time je srozana, naročito kad se saznalo da je Miroslav Rožić (HSP) ušao u Sabor kao kandidat s liste HDZ-a, a na isti način je jedan HSP-ovac ušao u Gradsku skupštinu Grada Zagreba. Stenogram koji je nedavno objavljen i koji objašnjava o čemu su u to vrijeme razgovarali Franjo Tuđman i Anto Đapić predočava kakva je tada bila pozicija najjače desne parlamentarne stranke u Hrvata. Karikaturalnosti iste pridonosi i podatak koji građani Hrvatske ne znaju. Kad uđete u prostorije HSP-a u Primorskoj ulici, vidjet ćete na zidu uvećane slike povijesnih desnih ličnosti s hrvatske scene poput Ante Starčevića, Ante Pavelića i drugih, a kako su slike stare, imaju onu finu starinsku patinu. Odmah do njih, u istim dimenzijama, nalazi se i slika Ante Đapića. Da bi mu se dala povijesna snaga i veličina, i ta je slika dodatno zamagljena i »postarena«. Doista, Đapić je već tada bio ličnost za povijest, a ne za budućnost.

Desnica u Hrvatskoj ponajviše se i bavila poviješću, od istraživanja žrtava komunističkog teorora do ulickavanja slike o Anti Paveliću i NDH. S obzira da u Europi desnica nije omiljena, naročito ona koja ne osuđuje fašizam iz Drugog svjetskog rata, gurali su se u demokršćane, ali europski demokršćani, primjerice, nisu željeli HDZ u svojim redovima. Uostalom, što će stranka eurofobičara u bilo kojoj europskoj instituciji. Iz novijeg vremena, najpoznatija inicijativa desničara u Saboru bilo je osnivanje povjerenstva koje treba otkriti tko je početkom 1991. godine predao oružje Teritorijalne obrane RH u ruke JNA. Članovi povjerenstva koje je ispitavalo slučaj (koji je završen bez bogzna kakvog zaključka) bili su Bosiljko Mišetić, Vice Vukojević, Marko Veselica, Milivoj Kujundžić, Miroslav Petry i Anto Đapić, koji su prije godinu i pol dobro nasmijavali novinare koji su pratili taj slučaj, jer su ti prvaci desnice u Hrvatskoj na sjednicama povjerenstva, kad se ispitivalo svjedoke, znali zaspati, zahrkati i puštati razne zvukove zbog čega je i predsjedniku povjerenstva Mišetiću bilo neugodno. Uostalom, i ta je akcija bila organizirana u svrhu davanja podrške HDZ-u radi osvajanja predizbornih poena.

Očito, HDZ je bio glava hrvatske desnice, a HSP i njemu slični (Hrvatska stranka Hrvoja Šošića, moramo ga spomenuti zbog niza medijskih istupa) dijelovi tijela koje nakon 3. siječnja obezglavljeno luta domaćim političkim prostorom. Prije prošlih izbora, u desnim je krugovima bilo dovoljno pametnih glava koje su tražile ujedinjenje desnice radi izbornog uspjeha. No, Đapić za to nije htio čuti (»nikada više Gabelica neće preko nas ući u Sabor«, vikao je Đapić), misleći da je mjesto desne ruke HDZ-a ekskluzivno rezervirano za njega. Njega, koji je prepisao doktorski rad i ne bi baš napustio gradski stan u Zagrebu u kojem živi. Trenutno, ostaci desnice pokušavaju se organizirati i na demagoškim osnovama krenuti u novu borbu za vlast.

Jedan novinski naslov, koji je prije nekoliko dana citirao Ivu Sanadera riječima: »Mi, generali i biskupi smo na istoj strani«, govori koje su to desno-konzervativne snage koje će demagogijom »kriminalizira se Domovinski rat« organizirano krenuti u napad, iako je jasno da se ne radi ni o svim biskupima niti o svim generalima, a možda ni o svim HDZ-ovcima. Na žalost, njihova jedina ideja vodilja je vlast, ali ne i konkretniji politički program, jer briga za nezaposlene (i umjetno smanjivanje njihova broja da se zadovolji Tuđmana), nakon 10 godina šutnje, nije program vrijedan poštovanja. No, i za njih ima nade, ako se SDP iz pepela i gotovo neprijeđenog izbornog praga 1992. godine izdigao do najjače stranke, onda to možda može i desno-konzervativni HDZ. No, za to mu je potrebna katarza. Može je početi, primjerice, priznanjem da je kriminalizacija Domovinskog rata počela onoga dana kad je djelatni časnik HV-a pijan nokautirao predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca na predizbornom skupu u Puli i za to prošao potpuno nekažnjeno.