Račanova je izjava krajnje neoprezna. Podrazumijevalo bi se da onaj tko ju izriče ima uvid u sve počinjene zločine. Nismo sigurni da premijer raspolaže tim podacima. Koliko znamo, takav katalog nigdje u Hrvatskoj ne postoji. O razmjerima počinjenih zločina moći će se govoriti tek kad povjesničari stave točku na proteklo razdoblje, i kad pravosudni organi izreknu svoj pravorijek. U Hrvatskoj još se otkapaju masovne grobnice, još se vade trupla iz bunara.

Ali čak i uzmu li se u obzir samo “hrvatski” zločini, veliko je pitanje može li se govoriti o njihovom malom broju? Sam premijer nedavno je, povodom hapšenja gospićke grupe, izjavio da je u Gospiću likvidirano najmanje 120 Ijudi. Postoje svjedočenja da je više od tog broja odvedeno samo u jednoj noći. MUP raspolaže podacima o egzekuciji 35 Srba 91. godine u Sisku. Slično je bilo u Karlovcu, Osijeku, još nekim gradovima. Samo je HHO, sa svojim skromnim mogućnostima, došao do podatka o 800, nakon “Oluje” usmrćenih civila (nije riječ o procjeni nego o poimence navedenim Ijudima). U ratni zločin, po zakonu, spada i namjerno rušenje kuća, a ono se broji na desetke tisuća objekata. Ivan Zvonimir Čičak svojedobno je iznio podatak da je do 93. godine na teritoriju pod hrvatskom vlašću porušeno deset tisuća srpskih kuća. Tadašnji ministar Granić ga je ispravio, de facto potvrdio: srušeno je, rekao je, osam tisuća zgrada. Nakon “Oluje” samo je u sektoru Jug spaljeno i dinamitirano četrdesetak tisuća kuća.

Malo ili puno? Enciklopedija mrtvih u Hrvatskoj još nije zaključena. Ni lista zločina još nije definitivno poznata. Ali čak i da ga je bilo mnogo manje, zločina je uvijek previše. Smrt jednog nedužnog čovjeka je previše. Svi drugi zaključci vode relativiziranju zločina. Kao kad se užasu Jasenovca pokušava parirati tvrdnjom da tamo nije pobijen milijun, kako broje tendenciozni, nego nekoliko desetaka tisuća osoba.