Slobodan Milošević je oduvijek, što praktički znači od 1987., pokazivao "strateško" ludilo, ali je u toj ludosti ipak bilo sistema i međunarodne podrške. Njegova sadašnja politička demencija očituje se istom onom retorikom prohujalog vremena, ali sada bez sistema i bez domaće podrške. Balkanskom Hitleru je napokon pala maska na način da je njegovo pravo lice mogla vidjeti kritička masa naroda programirano zaluđivanog medijima, nacionalizmom i ratovima.

Ali ako je Milošević Hitler, tko je njegov Goebbels? Osoba crne kose i akademske titule poput Josepha Goebbelsa — Mira Marković. Ona je bila ledeni mozak njegove kipuće euforije kojom je zapalio srbijansku javnost. Prisjetimo se kako je organizirano "velikosrbijansko proljeće". Dan prije Miloševićeva obraćanja Srbima u Kosovu Polju (25.4.1987.) ispred dvorane u kojoj se trebao održati susret s kosovskim Srbima kamion je iskrcao kamenje. Ono je sutradan poslužilo okupljenim "bespomoćnim" Srbima da gađaju albanske milicajce. Milošević je karizmatički obećao promptno rješavanje kosovskog pitanja, što je predsjednik GK OSK Beograda Dragiša Pavlović poslije iskritizirao kao "olako obećanu brzinu".

Što bi se sve događalo, odnosno što se sve ne bi događalo da je na kormilo Srbije došao Dragiša Pavlović, a ne Mira Marković? Ona je uz pomoć glavnog urednika "Politike" Žike Minovića i zamjenika generalnog direktora RTB-a Dušana Mitevića u kući svojega strica u rodnom Požarevcu napisala pismo osporavanja Dragiše Pavlovića, a potpisala ga imenom kosovskog dopisnika Dragoljuba Milanovića, koji je zatim postao prvi čovjek RTS-a. "Milanovićevo" pismo najprije je izišlo u "Ekspres Politici", a onda ga je prenijela i "Politika". Njime se pripremala atmosfera za 8. sjednicu CK SKS koja je ustoličila Mirine kadrove. Kao član GK OSK Beograda Dušan Mitević je Pavlovića napao riječima kako je njegovo ponašanje "liderstvo, okupljanje svojih ljudi oko sebe i borba za pozicije u partiji i državi".

Masovni umor od lidera zahvatio je Srbiju tek u jesen 2000. Ali ne i Miru Marković. U svojem nadrealističkom autizmu ona je uvjerena da je njezina ideološka slika budućnosti Srbije toliko nadmoćna stvarnosti da izborni rezultati ne bi smjeli igrati nikakvu ulogu. Njezin udžbenički normativizam generira što može, a što ne može biti politički realno. Ostala je šokirana kada su izbori pokazali drukčiju krvnu sliku Srbije. I zato je Ustavni sud Srbije morao poništiti tu provokativnu stvarnost — nepredviđeni uspjeh DOS-a i Koštunice.

Otuda izvire taj gnoseološki bijes na narod koji izdaje njezin prosvijećeni determinizam. Milošević uopće nije trebao izići na izbore do 23. lipnja iduće godine. Nije trebao priznati svoj poraz u "prvom krugu". A da je i predao vlast Koštunici, on bi mogao vladati isto onako malo koliko je prije njega statirao Lilić. Mogao se dogovoriti s Đukanovićem o izlasku Crne Gore iz federacije, zahtijevati da Milutinović zatraži proglašenje neovisnosti Srbije i odcjepljenje od Jugoslavije. Ali ne, "baba Jula", kako je Miru Marković kao predsjednicu Jugoslavenske udružene levice nazvao roker Bora Čorba, zapela je za Jugoslaviju i novi status quo! Natjerala je Miloševića da njezine ideokratske mjesečare postavlja na stožerna policijska i vojna mjesta kako bi njezinu suprugu sačuvali izgubljene ostatke krivotvorenog legitimiteta.

Što će biti sa Srbijom? U susjedstvu stradalom od Srbije postoje mišljenja kako bi bilo bolje da je Milošević ostao na vlasti budući da svojom pojavom predstavlja dodatnu izolaciju Srbije, dok bi Koštunica figurirao poput Milorada Dodika, osigurao ubrzano skidanje sankcija Srbiji, a da u srbijanskoj politici ne bi ništa radikalnije promijenio. Drugi drže da je potrebno postići zamah promjena, a one će samom svojom akceleracijom dovesti do procesa korjenitije balkanske rekonsolidacije. Kao što se Gorbačov borio za opstanak sovjetizma, a zapravo posredno otvarao vrata demokratskim opcijama, vjerojatno će i Koštuničin nacionalizam rezultirati novim trendovima na političkoj sceni.

Koštunici se žuri da skrpa umjetni legalizam, pozivanjem Momira Bulatovića da dođe na konstituirajuću sjednicu saveznog parlamenta i preuzme funkciju premijera Jugoslavije na koju po Ustavu ima pravo Crna Gora. Naravno da se to neće svidjeti legitimnom crnogorskom vodstvu koje ne priznaje zakonske pretpostavke ovih izbora. Međutim, ni Koštunici ni međunarodnoj zajednici nije do toga da glasačko-revolucionarnoj pobjedi gledaju u zube.

Cilj je postignut: Milošević odlazi. U Haag? Koštunica se već poziva na jugoslavenski Ustav koji zabranjuje ekstradiciju svojih građana i počinje ucjenjivati Zapad kako bi izručivanje Miloševića bilo pogubno za demokratsku stabilnost Srbije. Ovoga trenutka najširu javnost ipak najviše zanima gdje je i što još može učiniti Milošević. Iako je osvojena zgrada parlamenta i televizije, još uvijek nije posve isključeno da kao u horor filmovima ranjeni Milošević pokuša ščepati vlast vojnim udarom.