Nakon trinaest godina Slobodan Milošević zatvorio je svoj krug. Otišao je na isti način na koji je i došao: mase su ga na ramenima iznijele do pozicije “vožda”, odlazi pregažen stampedom revoltiranog naroda. Oni koji ga ruše dijelom su isti oni koji su ga dizali, koji su godinama nosali njegove slike poput ikona. Prije jedanaest godina ovaj je novinar Miloševiću prorekao sudbinu Ceausescua, ali je također tada morao konstatirati da se jugoslavenski Ceausescu još voli. Prognoza se obistinila, čak i ako se prevrat u Srbiji u završnom činu ne poklopi sasvim s događajima u Bukureštu 1989. godine. Milošević definitivno postaje prošlost.

Revolucija u Beogradu - ni baršunasta kao praška ni krvava kao rumunjska - zapravo je tekla nekako previše glatko. Miloševićeva se građevina srušila kao kula od karata, u jednu noć. Nije bilo previše krvi ni žrtava. Zapaljena i devastirana Savezna skupština, potpaljena državna televizija, na početku mnogo suzavca, ubrzo potom grljenje policije, ponegdje i vojske s narodom. Režim koji je godinama na sve strane sijao teror i strah - zbrisan je u nekoliko sati. Srbija je izborima bila dovedena u predrevolucionarno stanje. Uz generalnu propast svoje politike, koja se ni na koji način više nije mogla prikrivati, Milošević je u posljednje vrijeme počinio nekoliko teških grešaka: odlučio se na raspisivanje izbora, iako mu mandat istječe tek u ljeto iduće godine; na dan kad je pobjednička opozicija pozvala cijelu Srbiju u marš na Beograd, Ustavni je sud proglasio izbore poništenim, najavljujući da će se novi raspisati - jednoga dana. Djelovalo je to poput detonatora. Bolji poziv na ulicu javnosti nije mogao biti upućen. Prethodno je situacija galvanizirana masovnim prosvjedima, zbog krađe izbornih rezultata, širom Srbije. Poseban značaj imali su događaji u rudarskom kompleksu Kolubara, koji je proglašen srpskim Gdanjskom. Žilavi štrajk nekoliko tisuća rudara ohrabrio je i opoziciju i narod i postao uvertirom za masovno okupljanje u Beogradu.

Situacija je bila riješena kada je pred Saveznu skupštinu nagrnulo oko pola milijuna ljudi, definitivno kada se pokazalo da se represivne snage Miloševićeva režima pobunjenicima mlako ili nikako odupiru. Policija se maltene ispričavala demonstrantima, kasnije je krenulo bratimljenje s narodom. Presudna je bila odluka vojske da kasarne ne napušta. Takav se razvoj mogao predvidjeti jer povjerljivi zapadni izvoii tvrde da se u vojsci mahom glasalo za oporbu. Prognozirajući da vojska neće intervenirati, svojedobni zapovjednik NATO-a za Evropu Wesley Clark je rekao da se srpska armija i proteklih godina trudila predstaviti kao narodna vojska. Na odluku vojnog vrha vjerojatno su utjecali i apeli Pravoslavne crkve. Patrijarh Pavle pozvao je policiju i vojsku da omoguće miran prijenos vlasti.

Jednako je spektakularan bio i medijski obrat. Državna televizija i novine bile su moćne utvrde Miloševićeva režima. Na “TV Bastilju” nezadovoljna je Srbija godinama uzaludno jurišala. Ovoga puta prolaz je raskrčio jedan bager. Rukovodstvo “Politike”, novine koja je djelovala kao udarna Miloševićeva šaka, pobjeglo je na stražnji izlaz. Odmah potom oba medija, i mnogi drugi, pozvali su se na profesionalne kriterije i počeli prakticirati jedno sasvim drugačije novinarstvo.

Novi predsjednik Jugoslavije Vojislav Koštunica u svojim je prvim izjavama, kao jedan od najprečih zadataka, istakao reintegraciju svoje zemlje u međunarodnu zajednicu. Beograd će se, rekao je, povezati s prijateljskim zemljama Evrope. Ni Ameriku ni Rusiju u tom kontekstu nije spominjao. Također je naznačio da će u godinu, godinu i pol, doći do promjene ustava, kojom će se Crnoj Gori vratiti ravnopravnost, te provesti novi izbori. Koštuničina izjava o Haškom sudu, kao devetoj mu rupi na svirali, zapela je za oko mnogim, pa i hrvatskim, medijima. Ali u sadašnjoj situaciji razumljivo je da novoj vlasti u Srbiji Haag nikako ne može biti prva briga. Za ozbiljnije ocjene o tome kamo će Koštunica voditi svoju zemlju - trebat će ga vidjeti na djelu.

Unatoč erupciji entuzijazma i narodne energije, na valu koje sada plovi Srbija, tu zemlju tek čekaju mnoga teška iskušenja. Godine Miloševićeve vlasti, ratovi koje je vodila i redom gubila, međunarodna izolacija, prošlogodišnja NATO intervencija - u svakom su je pogledu destruirali. Srbija je doživjela civilizacijsku involuciju, povijesnu regresiju. Godinama gomilane frustracije zgusnule su se u masovno uvjerenje da je rušenje Miloševića uvjet preživljavanja. Vesna Pusić ispravno upozorava da je ono što se upravo događa u Srbiji “jako važno i pozitivno”, ali da je ta zemlja još daleko od cilja, jer dugotrajni diktatorski režimi ne uništavaju samo državu nego i društvo. “Srbiji predstoji dug i mukotrpan put da, nakon što su odbacili Miloševićev režim, odbace i njegovu politiku”, kaže Pusić. Hrvatska iz vlastitog iskustva zna da smrću jednog prezrenog režima ne umire i njegova politika. Srbija svakako ima i jednu tradiciju drugačiju od one, velikosrpske, na koju se posljednje desetljeće upirala. Slobodarski impulsi tom narodu nisu strani; on je i ovoga puta, kako mu sada iz međunarodne zajednice naveliko komplimentiraju, “učinio gigantski napor”, pitanje je kamo će ga dalje usmjeravati.

Oslobođenje Srbije od Miloševićeve vlasti događaj je povijesne važnosti, ne samo za tu zemlju i njene susjede. Prevrat je šansa za normaliziranje cijele regije. Srušena je posljednja država degeneriranog, s brutalnim nacionalizmom udruženog, komunizma na istoku Evrope. Nema više Miloševićeve despocije. U ropotarnicu povijesti zauvijek odlazi čovjek koji je teško namučio ne samo vlastiti narod, i mnoge druge bliske mu narode, nego i veliki dio međunarodne zajednice. Berlinski zid definitivno je srušen tek sada u Beogradu.