Što to znači afirmacija Domovinskoga rata, zbog čega afirmacija, pred kim mi taj rat afirmiramo, zbog čega i što želimo tom afirmacijom postići i kakve su joj posljedice? Pa nema ničeg jednostavnijeg od činjenice da je Domovinski rat afirmiran jedinim pravim svojim ciljem, a to je uspostava hrvatske države.

Desno od nje su oni koji u svakoj političkoj kritici bivše hadezeovske vlasti vide opasnost za hrvatsku državu i napad na dignitet Domovinskog rata. Naime: što su komunisti ostavili u naslijeđe? S kakvim smo se barbarima morali sukobiti? Koliko je energije uloženo u politiku pomirenja koja je usporavala svaka radikalnija rješenja? Politiku pomirenja desnica danas shvaća kao obvezu kolegijalnog uzvrata bivših komunista i bratskih socijalliberala koji dominiraju u novoj vlasti i za nestašluke u obavljanju političkih i ekonomskih dužnosti, i za ustašluke u obavljanju "obrambenih" dužnosti. Desnica dopušta da njeni protivnici ne moraju biti svjesni izdajnici hrvatstva, ali ne zaboravlja primijetiti da hrvatska ljevica još nije u stanju sagledati svu pogubnost jugoslavenskih izručenja hrvatskog naroda imperijalnoj Srbiji, pak neće biti sposobna sagledati ni opasnosti globalističkog izručenja hrvatske države imperijalnom Zapadu.

Ekstremna desnica smatra da u borbi za svetu hrvatsku državu zločini nisu ni mogli biti učinjeni ili, što je isto, da je borba za hrvatsku državu dovoljno opravdanje za sve zločine što ih je hrvatska vlast poticala, tolerirala ili prikrivala. To se posebno odnosi na ratne zločine počinjene u Domovinskom ratu. Ako se protiv zdrave pameti i protiv civilizacijskih normi i ne ide, dopušta se da je moglo biti prekoračenja nužne obrane, ali se i tada traži da se najprije kazne agresori, koji su odgovorni ne samo individualno-pravno, pred zakonom, već i običajno-kolektivno, pred poviješću, i koji su pokretači lanca uzroka i posljedica. Riječju, borba za državu opravdava zločine, a ako i treba žaliti, ne treba žaliti što su zločini učinjeni, već što su "morali" biti učinjeni.

Onaj tko bi odbijao u zločinu radi države sudjelovati, po definiciji je izdajnik, kao i onaj tko u ime naddržavne pravde zločine isljeđuje. Stoga su svako medijsko istraživanje istine o ratnim zločinima, politička volja da se omogući njihovo pravno procesuiranje, policijska efikasnost i sudska nepristranost, kriminalizacija Domovinskog rata.

Lijevo od Gotovčeve ocjene su oni koji borbu za hrvatsku državu smatraju iznuđenom, premda možda i neizbježnom epizodom, o kojoj je u bolje odgojenom društvu preporučljivo šutjeti. U najbolju ruku hrvatsko državno postignuće ocjenjuje se poput diplomiranja u kasnim godinama na fakultetu koji i onako danas znači manje nego nekada gimnazija. HDZ nije ni mogao imati bolji politički program ili uspješniju političku praksu jer je to bio program devetnaestog stoljeća. On se nije mogao planirati bez uzajamnih usluga etničkog čišćenja i razmjene teritorija. Bez obzira u kojoj se mjeri može govoriti o obnovi ustaške ideologije i prakse, idolatrija države i masovni zločini u razdoblju Domovinskog rata zakonito nas izručuje takvim kritikama.

Ekstremna ljevica borbu za hrvatsku državu — pa prema tome i Domovinski rat — prokazuje kao ideološku izliku za zločin. Oni koji to u deset krvavih godina nisu mogli shvatiti, izgubili su kritički razbor i intelektualnu autonomiju; oni koji to nisu na vrijeme osudili, prokockali su moralni krediblitet. Oni koji su mimo tog uvida pristali sudjelovati u državotvornim rabotama, neprijatelji su slobode. A činjenica da je to bila većina, ne mijenja ni osnovnu ocjenu, ni pravo da nam se ona izruči u lice.

Gotovčeva izjava legitimira lijevi centar kao jedinu razumnu i odgovornu poziciju koja u današnjoj Hrvatskoj nema nikakvu alternativu, već i zbog toga što je jedino iz te pozicije moguće demokratizirati hrvatsku političku scenu, tj. priznati relativnu političku vrijednost svakom od navedenih političkih uvjerenja: u mjeri izborne podrške.

Drugo, Ciril Ribičič je objavio dokumente o političkom dogovoru podjele Bosne i Hercegovine — ako ikako bude moguće — u prosincu 1991. Nije riječ o potajno snimanim privatnim razgovorima, već o političkom konferiranju najviših dužnosnika Republike Hrvatske i Herceg-Bosne: taj stenogram odista posjeduje dokaznu snagu. Dolazi, dakle, vrijeme za pravu procjenu o tome što nam je Tuđmanova istočna politika donijela, a što oduzela. A to je bitno za procjenu hrvatske budućnosti.