Slobodna Dalmacija: 09. 10. 2000.
KOJI JE PRAV
I CILJ OPERACIJE RUŠENJA MILOŠEVIĆABeogradska predstava je vrhunska - obmana!
Da je sjajna beogradska predstava doista majstorski odigrana i smišljena s nešto dugoročnijim ciljevima, svjedoči izjava dr. Zorana Đinđića koji kao šef izbornog stožera Demokratske opozicije Srbije ističe ovih dana: "Hrvati su mislili da mogu sami u Europu, ali ići ćemo kao regija"
Piše: Tihomir DUJMOVIĆ
Kada se sve zbroji i oduzme, postavlja se pitanje: nije li u Beogradu zapravo odigrana jedna sjajna predstava i nije li se zapravo dogodila jedna vrhunska obmana?
Jer sve je izgledalo kao u Rumunjskoj, samo je srpski Ceausescu živ i zdrav, a slobodu mu jamči nitko drugi negoli njegov nasljednik! Naime, faktografija je neumoljiva: Koštunica je smijenio Miloševića, Milošević ne ide u Haag, tome se uostalom protivi i sam Koštunica, a cijela priča se sponzorira i financira sa Zapada!
Što se zapravo dogodilo? Pametnijim srpskim glavama je postalo jasno: pritisak međunarodne zajednice je neizdrživ i nešto se mora napraviti. Ali umjesto da se doista dogodi Rumunjska, da se svrgne diktator pa da završi kao Ceausescu ili da bude deportiran u Haag, Milošević ostaje u igri, Beograd ostaje i dalje oslonjen na Rusiju, nova vlast, kao i Milošević, odbija suradnja s Haagom, ona isto kao i Miloše
vić ne pokazuje nikakvu katarzu u odnosu na donedavnu ratnu politiku, niti se ispričava susjedima za zločine niti misli platiti ratnu odštetu.Šou za Nobela
Pri tome zbog sjajne predstave preko noći dobiva posvemašnju podršku Zapada!
Pa to je stvarno za Nobelovu nagradu!
Naime, za naivne zapadne oči i uši predstava je bila savršena: gori parlament, gnjevni demonstranti ulaze u prostorije raznih novinarskih redakcija, na cesti se kliče demokraciji i slobodi, i sve je kao u pravoj revoluciji.
Ali, pali se parlament i zauzimaju se zgrade bez bilo kakvog otpora i još se takve revolucije nije na svijetu vidjelo. Jeljcin je bombardirao svoj parlament jer su tamo sjedili njegovi protivnici, Ceausescu je poslao policiju na vlastiti narod i sve je završilo u krvi. Ali ovdje smo imali kulise revolucije, pa su takvi i revolucionarni učinci.
Uostalom Vojislav Koštunica je politička kulisa tobožnje revolucije, on nije manje velikosrbin od Miloševića, on o Hrvatskoj ne misli bitno drukčije od Miloševića, on do zadnje metka podržava Miloševićevu politiku prema BiH, a Crnu Goru bi htio zadržati u poziciji kolonije jednako kao Slobodan Milošević.
Za Haag je već rekao da mu je to deveta rupa na svirali! Uz sve to taj je čovjek osobno pomilovao Miloševića, ostavljajući jasnu mogućnost i za njegov sutrašnji povratak.
Vojislav Koštunica je u predizbornoj kampanji rekao da je "Milošević Tuđmanu darovao državu", zamjerajući mu premekano držanje. Možete li se zamisliti kakvu će politiku prema Hrvatskoj voditi čovjek koji se rukovodi ovakvim zaključcima? O BiH nije puno govorio, ali je Srbima u BiH obećao jače veze s maticom. S tim u vezi ne smije se zaboraviti da je Koštunica otvoreno zagovarao Radovana Karadžića, i to u njegovoj najkrvavijoj fazi.
Prema Crnoj Gori manifestira primjetnu lukavost: ponudio je premijersko mjesto Crnoj Gori misleći pri tome na prosrpsku liniju u Crnoj Gori, i završi li se na tome, to će značiti potpuno i konačno zarobljavanje Crne Gore.
Da je cijela ta predstava doista majstorski odigrana, i smišljena s nešto dugoročnijim ciljevima, svjedoči nedavna izjava dr. Zorana Đinđića koji kao šef izbornog stožera Demokratske opozicije Srbije ističe ovih dana: "Hrvati su mislili da mogu sami u Europu, ali ići ćemo kao regija".
Mesić i prijatelj
Tu se negdje po svojoj prilici krije konačni cilj cijele ove operacije. Sada tobože Srbija ima demokratsko lice, cijeli svijet uopće je podržava i sada je to očito garnitura s kojom se može ići dalje.
Držanje hrvatskih političara u cijeloj priči je bilo dosta ispod nivoa. Predsjednik Mesić je zagovarao Koštuničinu pobjedu kao da se stvarno radi o starom hrvatskom prijatelju. Drugi su više-manje šutjeli, uopće ne shvativši što se događa i kako se postaviti.
No ako je Đinđić u pravu pa ćemo u Europu ići kao regija, onda je cijeli scenarij zapravo kristalno jasan. Onda je jasno i kome je trebala ova predstava u Beogradu, onda je jasno zašto Račan, koji je doista za zapadne uzuse bez mane, uporno ne može dobiti niti kredite, niti novac, niti strana ulaganja, ali onda će biti jasnije zbog čega se Srbima svih ovih godina toleriralo ono što je za druge bilo nezamislivo.