Rapsodičko prihvaćanje Vojislava Koštunice za novog jugoslavenskog lidera podsjeća na oduševljenje koje je zahvatilo mase pojavom Miloševića koji je svoj mandat započeo antibirokratskom revolucijom. Koštunica se potvrdio antimiloševićevskom revolucijom i relativnim legitimitetom, budući da su izbori održani na temelju arbitrarnih srbijanskih ustavnih preinaka, u čije donošenje nisu bili uključeni službeni predstavnici Crne Gore, što njezinu predsjedniku Mili Đukanoviću daje pravo da ove izbore ospori kao "jugoslavenske".

Postavlja se pitanje koje je to "Savezne" Republike Jugoslavije Koštunica postao predsjednik? To će se tek otkriti donošenjem novog ustava za osam mjeseci. Međutim, budući da je cilj ovih izbora bio srušiti Miloševića i otarasiti se njegove "kulture agresije", te se "proceduralne" omaške u svijetu smatraju drugorazrednom činjenicom.

Međunarodna zajednica napokon je odahnula. S političke scene je nestao izvor svih regionalnih političkih zala pa se s mnogo optimizma gleda na postmiloševićevsku Srbiju kao dionika balkanskoga reapprochementa. Ozračje medenog mjeseca je otpočelo, no pobjeda nad političkom prošlošću ne osigurava sama po sebi gospodarsku budućnost. Srbija je i nakon rušenja Miloševića – na početku, budući da je njegovo "srpsko pitanje" Koštunica reformulirao kao "pitanje Srbije". Njezin unutarnji položaj u Jugoslaviji nije se promijenio. Koštunica je suspendirao trgovački embargo Crnoj Gori, ali znači li to puko proširenje srbijanskog tržišta ili automatsko priznanje ravnopravnosti Crne Gore? Pruža li njegovo deklariranje srbijanske suverenosti nad Kosovom osnove za realno rješavanje kosovskog pitanja?

Demokratska opozicija Srbije pandan je hrvatskoj šestorci, što će reći da je također riječ o rakovoj djeci. Draškovićev SPO i nova postkomunistička (o)pozicija imat će svoje, i to većinske, poglede na problematiziranje političkog uređenja Srbije u kojoj Vojvodina i Sandžak od promijenjene vlasti očekuju vlastite statusne pomake. A kako su veliku ulogu u svrgavanju Miloševića odigrali autentični narodni predstavnici poput gradonačelnika Čačka Velimira Ilića i oni će se htjeti osloboditi unitarističke Srbije i optirati za njezinu decentralizaciju.

Balkanski položaj Srbije osnažit će podrška Turske, Grčke, Makedonije, Bugarske i Rumunjske zbog otvaranja putova i protoka roba, dok će se njezine žrtve na "Zapadnom Balkanu" – Hrvatska, BiH, te dijelom Crna Gora i Albanija, osjećati pogođene zbog prenaglog favoriziranja "nove Srbije". Hrvatska bi trebala pokazati takt osviješćenog bilateralizma izbjegavajući javne uskogrudne prigovore srbijanskom rekonsolidiranju, jer će se to u međunarodnoj zajednici percipirati kao nesimpatični jal što susjedu ne crkava više krava nego li ih ima. Sva relevantna pitanja: od izručivanja Miloševića i ostalih designiranih ratnih zločinaca do sukcesije, valjalo bi artikulirati na multilateralnoj osnovi, pozivajući se na zadane principe integriranja u svjetske i europske asocijacije.

Ako u Srbiji još nema Adenauera ili Brandta, Hrvatska mora Europi dati do znanja da u njoj ima De Gaullea, Jeana Monneta, Roberta Schumana. Valja se sjetiti mudrog savjeta američkog povjesničara Arthura M. Schlesingera mlađeg da "niti jedna politika ne može potpuno razdvojiti etičke od geopolitičkih konsideracija", jer će Hrvatska na svojim istočnim granicama uvijek imati Srbiju i interes joj je ohrabrivati njezine demokratske pokušaje.

Europski položaj Srbije unaprijedit će se samom njezinom geopolitičkom i geoprometnom važnošću kao ključne podunavske zemlje, počevši od Mađarske, Austrije, Slovačke i Njemačke koje su trpjele od Miloševićeve opstrukcije Dunava. Italija je, ne zbog Miloševića već radi zaštite svojih investicija, čitavo "tranzicijsko" vrijeme ostala u dobrim gospodarskim odnosima sa Srbijom i ima važne geoekonomske razloge za daljnje produbljivanje svog financijskog prisustva. Ujedinjeno Kraljevstvo već je pripremilo niz projekata za uključivanje u ekonomsku revitalizaciju Srbije.

Njemačka je samo u rušenje Miloševića investirala 20 milijuna maraka, a njezina moneta ne vlada samo Srbijom već čitavom regijom. Ovih dana u posjet Beogradu dolazi Bodo Hombach, a Koštunica je već pozvan u Vijeće Europe. Nitko nema vremena za revanšističke pat pozicije jer - "business must go on". Koštunica vidi Srbiju u Europi, ali po ugledu na Francusku, što je odmah pozdravio i Le Pen.

Takva njegova orijentacija problematizirat će međunarodni položaj Srbije, posebice u odnosu na Rusiju koja odlaskom Miloševića gubi povlasticu svog utjecaja na Balkanu, a dolaskom antikomunista Koštunice dosadašnji prosrpski balans u Dumi, ali i na SAD, tvrdim antinatovskim stavom. Srbija je i te kako poželjna NATO-u jer bi njezinom natoizacijom definitivno završio jaltski, fifti-fifti hladni rat koji se prešutno vodio u bivšoj Jugoslaviji. Ona je, uz partnersku Makedoniju, teritorijalna poveznica natovskih država Mađarske i Grčke. Antinatovstvo može biti taktička osnova za kamčenje američkih ustupaka: bržeg ulaska u UN, MMF i Svjetsku banku ili pritiska na EU, što se već ogleda u koncediranju Madeleine Albright kako se skidanje sankcija Srbiji mora povezivati s narodom, a ne s Miloševićem.