Naime, Mate Granić još bi se mogao sjećati kako je to bilo kad mu je HDZ-ova desnica izvlačila gotovo istovjetne Bildtove "tajne" projekte jugoslavenskih asocijacija prikazujući ih kao opasne i relevantne dokumente, i to baš svaki put kad je trebalo napraviti neki iskorak u demokratizaciji zemlje kao uvjet za približavanje EU. I, za razliku od neupućena Đapića, Mate Granić dobro zna tko je Carl Bildt, koja je njegova specifična težina u međunarodnoj politici i koje su njegove mogućnosti za provedbu vlastitih projekata. Zna se da je njegov mandat, kao UN-ova izaslanika za Balkan, u vezi s Hrvatskom, trenutačno i formalno sveden na Prevlaku koja je još pod UN-ovom misijom, da je i to mjesto izmišljeno kako bi se bivšem švedskom premijeru i potrošenom političaru mogla negdje isplaćivati zadovoljavajuće visoka plaća, da taj njegov tim za stabilizaciju Balkana čine Bildt osobno, njegova tajnica Zhofia i njihov fikus u jednom od ispražnjenih ureda u politički umrtvljenoj ženevskoj Palači naroda.

Poznata je Bildtova fikcija o institucionalnu povezivanju država bivše Jugoslavije, i zajedničkoj integraciji u EU koju je dijelio s nekim krugovima bivše britanske politike, koja je međutim već nekoliko godina marginalizirana na političkoj sceni. Mate Granić još se vjerojatno sjeća da je i u vrijeme ozbiljnih mirovnih pregovora prije Daytonskog sporazuma Bildt obično bio pred vratima, da mu je povjerena uloga civilnog upravitelja BiH u vrijeme kad je u fokusu bila vojna komponenta plana. Da je Europska komisija poželjela koristiti se njegovim savjetima za budućnost Balkana i njegovu integraciju u EU, onda bi mu dali ured u Bruxellesu, a ne bi dokoličario na izmišljenu mjestu u UN-u u Ženevi, na kojem ipak mora, da opravda plaću i funkciju, barem jednom u godini napisati barem četiri kartice teksta o budućnosti Balkana.

Kao bivši vanjskopolitički ministar Mate Granić vjerojatno zna, bolje od drugih oporbenih političara, da hrvatska diplomacija upravo nastoji ishoditi podršku zemalja EU za što jasnije isticanje individualnog pristupa i u dokumentu Zagrebačkog summita, a potom i u SAA sporazumu Hrvatske i EU o kojem će pregovori biti otvoreni na tom summitu. Hrvatska je prema ostalim državama iz SAA procesa otprilike u položaju u kojem je Slovenija bila prema drugim državama bivše Jugoslavije 1992. ili 1993. godine i razvijajući se kao stabilna i demokratska država iskoristila tu prednost za izdvajanje iz balkanskog kruga.

Bivši je ministar vjerojatno svjestan da bi hrvatsko izdvajanje kao stabilne, uređene i demokratske države od ostatka Balkana, bilo mnogo jednostavnije i ranije da je svojom anakronom politikom upravo njegova bivša stranka nije u posljednje tri-četiri godine uporno vukla na Balkan. I vjerojatno je svjestan da svaka unutarnja radikalizacija, destabilizacija i balkanska retorika čine Hrvatsku sličnijom svojem istočnom susjedstvu. Zašto onda potpaljuje balkanske vatre na Bildtovim tajnim papirima? Za stjecanje jednokratnih političkih bodova? To su ipak prejeftini bodovi za jednog, makar i bivšeg, šefa diplomacije.