Kako se približava konvencija Socijaldemokratske stranke Hrvatske (SDP), zakazana za 3. studenog, sukobi unutar te stranke - mada još pokrivenim čvrstim pobjedničkim poklopcem - sve snažnije kipe iz ključalog lonca. Iako osobno nije ugrožen najavljenom kandidaturom jednog člana Glavnog odbora, koji mu je bacio rukavicu najavivši da će mu biti protukandidat na najavljenoj konvenciji, Ivica Račan baš ne može biti posve miran. Jest da stranka dobro stoji kod birača i da bi, dođe li do prijevremenih izbora, možda i samostalno uradila ono što joj je 3. siječnja pošlo za rukom u koaliciji s HSLS-om, no 34,5 posto popularnosti (istraživanje "Jutarnjeg lista"), odnosno 29,9 posto biračke potpore (istraživanje "Večernjeg lista"), ipak nisu znak da se može bezbrižno spavati. U najmoćnijoj hrvatskoj stranci vodi se, naime, žestoka rovovska bitka koju neki iz vrha SDP-a slikovito označavaju sukobom "socijaldemokrata Hrvatske" s "hrvatskim socijaldemokratima".

Jerko Zovak, donedavno gotovo posve anonimni član Glavnog odbora SDP-a, odjednom je postao medijskom zvijezdom, pojavivši se s alternativnim statutom SDP-a, koji bi, prema njegovim riječima, trebao modernizirati i demokratizirati stranku. No, neobična činjenica da Zovak nije ni politolog, još manje pravnik, nego varilac po struci, izazvala je sumnje tko zapravo stoji iza tog pobunjenog Račanovog suradnika. Napisati novi stranački statut, uz to stranke koja danas u Hrvatskoj uživa najveći ugled, nije baš jednostavan posao koji može uraditi baš svatko. Dobri poznavaoci prilika unutar SDP-a tvrde da je priča s pisanjem alternativnog statuta stranke i kandidaturom njegovog autora za predsjednika SDP-a mnogo prozaičnija nego što naoko izgleda. Tvrde da je Zovak čovjek Zdravka Tomca, jednog od šest potpredsjednika SDP-a i glavnog nezadovoljnika u Račanovoj stranci, koji misli kako je mjesto potpredsjednika Sabora, koje mu je pripalo nakon siječanjskih izbora, neodgovarajuća nagrada za njegove dugogodišnje stranačke zasluge.

Ideje kojima u svom alternativnom statutu Zovak želi pridobiti članstvo dale bi se sažeti u pet osnovnih točaka. Po njemu, prijedlog statuta SDP-a kojeg na konvenciju šalje Račanova struja, želi SDP vratiti u "komitetsko odlučivanje i rukovođenje" u kojem glavnu riječ vodi predsjednik stranke. To je, u vrijeme kad se u državi događa obratni proces - kad se smanjuju ovlasti šefa države, a jača uloga parlamenta, smatra Zovak, posve nekonzistentan model. No, Zovak drži da je službeni prijedlog Statuta uz to i kontroverzan, jer iste nadležnosti koje ima predsjednik, daje i glavnom odboru i predsjedništvu. Na kraju, zamjera mu i nekompetentnost, jer kaže, ne regulira važna pitanja za rad stranke - od načina prijema, do kandidiranja članova stranke za vladu i njena predsjednika. Zovak zato nudi rješenja koja bi bila u suglasju s europskim socijaldemokratskim strankama, ne krijući da mu je uzor statut njemačkog SPD-a.

No, Zovak predlaže i promjenu naziva stranke, ili točnije njene kratice, iz SDP-a u SDPH, smatrajući bitnim da i u skraćenom nazivu stranke treba biti naglašeno njeno nacionalno, hrvatsko određenje, kao što je to slučaj i u nekim socijaldemokratskim partijama u Europi. Upravo tu, kažu neki iz vrha SDP-a, i jest bit onoga što zastupa Zovak kao formalni predvodnik "hrvatskih socijaldemokrata" - nacionalna osviještenost koja navodno manjka Račanu i skupini starijih kadrova oko njega. Nasuprot Račana kao "socijaldemokratu Hrvatske", Zovak, Tomac i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić smatraju se predvodnicima "hrvatskih socijaldemokrata", vrlo bliskih s pogledima Dražena Budiše, čiji izraženi hrvatski nacionalizam čini glavnu prepreku stabilnijem funkcioniranju Račanove koalicije šest stranaka pobjednica na izborima u siječnju 2000.

No, spomenuta bitka očito se ne vodi samo u vrhu stranke, mada je ondje možda najizraženija i najvidljivija. Nedavni solistički istup Zdravka Tomca u Vukovaru gdje je, posve disonantno u odnosu na većinu svojih stranačkih kolega, uzviknuo kako treba reći dosta sudu u Haagu i poručiti im da ne damo naše generale, pokazao je svu dubinu raskola između "hrvatskih socijaldemokrata" i "socijaldemokrata Hrvatske". Ta Tomčeva teza vrlo je bliska razmišljanjima jednog Budiše (čiju je izbornu kampanju za predsjednika države vodio upravo Tomac), ili Milana Bandića koji koketira s raznim udrugama domovinskog rata, dok ove, u svojim stožerima za obranu digniteta Domovinskog rata (naglo nastalim nakon uhićenja Tihomira Oreškovića, osumnjičenog za ratni zločin nad Srbima u Gospiću 1991.), na sva usta napadaju "komunističku vlast u Hrvatskoj".

No, bitka u vrhu SDP-a mnogo je vidljivija od onog što se događa na terenu: u Osijeku je prije neki dan - zbog sličnih razloga - održana prijevremena izborna konvencija, na kojoj je, praktički smijenjeni predsjednik Antun Janković, izjavio kako s čela stranke mora otići zbog svog otpora prema "komunjarama, jugonostalgičarima i sličnim strujama", dakle zbog ljudi koji su bili u sukobu sa "skupinom hrvatski orijentiranih socijaldemokrata". Teza o sukobu "hrvatskih socijaldemokrata" sa "socijaldemokratima Hrvatske", koja se odvija u vrhu SDP-a, ima dakle svoje isturene frontove i u nižim strukturama stranke, što osječki primjer nedvojbeno svjedoči. No, samo jedan dan nakon čistke u osječkom SDP-u, u kojem je nakon izgubljene bitke dojučerašnji predsjednik, deklariran kao "hrvatski socijaldemokrat" demonstrativno zamrznuo svoje članstvo, na Viru je općinski odbor SDP-a iz stranke isključio svog općinskog vijećnika, jer je, suprotno stranačkom stajalištu o pasivnom držanju, prilikom izbora tamošnjeg općinskog vijeća, dao potporu HDZ-ovu kandidatu.

Daleko drastičniji slučaj, s gotovo istovjetnim povodom, ali posve obrnutim raspletom, dogodio se nedavno i u općinskoj organizaciji SDP-a Petrinje. Ondje su se dvojica članova te stranke, koji se smatraju SDP-ovim veteranima, također suprotstavili suradnji HDZ-a i SDP-a u gradskom vijeću, ali su u Petrinji oni, a ne SDP-ovci koji koketiraju s HDZ-om, isključeni iz stranke. Upravo iz krugova petrinjskih SDP-ovaca čulo se kako slično stanje vlada i u Novoj Gradiški, Slavonskom Brodu i Vinkovcima, gdje se stranačka razdjelnica povlači po istoj liniji koja "hrvatske socijaldemokrate" dijeli od "socijaldemokrata Hrvatske", izbacujući iz SDP-a njene osnivače, najčešće "nacionalno neosvješćene osobe".

Iako su u stranačkom vrhu uvjereni kako Račanova struja može mirno dočekati konvenciju sigurna da će Račan bez obzira na izazove i izazivače trijumfirati (Tko može smijeniti predsjednika čija je stranka trijumfirala na izborima!, tvrde oni), neki iz vrha SDP-a, poput predsjednika savjeta te stranke, Antuna Vujića, čak ni ne vide da taj sukob stvarno postoji. "On se javlja tek tu i tamo, retorički je, marginalan i nema temelja", tvrdi Vujić, naglašavajući kako je u ovom trenutku najvažniji posao koji čeka SDP pomlađivanje stranke i njenog vodstva. Sve to naravno može biti točno u trenutku dok stranci dobro ide kod birača i dok je još svjež pobjednički osjećaj, no klice razdora su nikle i započele svoj život. Kako će se razvijati ne ovisi samo o SDP-u: sada im se posrećilo što je HDZ potpuno razbijen i što u Hrvatskoj nama prave, ozbiljne oporbe, koja bi takvu šansu znala iskoristiti. Ali za svaku stranku, pa tako i SDP, najgora je oporba ona koja nikne u vlastitim redovima. Čini se da se to Račanovim socijalistima polako ali sigurno događa.