Vjesnik: 11. 10. 2000.

»Novi Život« Miroslava Tuđmana - Očevim stopama u pobjedu? Malo vjerojatno!

Tvrdnje Tuđmana starijega, dijeljenje Bosne na salvetama, vrijeđanje oporbe i drugi proklamirani stavovi »imaju s protokom vremena svoju težinu i danas«, kako kaže Miroslav Tuđman. Imaju. Ali, koliko ona njemu ide u prilog?

DEAN SINOVČIĆ

Već godinama tjednik Globus preko impozantnih intervjua pokušava stvarati suđene ili nesuđene stranačke ili državne lidere. U pravilu, radi se o osobama koje su dobrim dijelom neopravdano stavljene ili na marginu političkog života ili nisu dovoljno u njegovu središtu. Rezultati su tek djelomice uspješni, pa Zlatku Canjugi cezarovsko slikanje s nogometnom loptom nije pomoglo, ali je pomoglo Vesni Pusić da se predstavi kao moguća liderica, iako je do tada malo tko vjerovao u nju. Sada je došao red na Miroslava Tuđmana, 54-godišnjeg sina pokojnog predsjednika Tuđmana, u javnosti do sada poznatog, osim po izuzetnoj tjelesnoj sličnosti s ocem, po šefovanju tajnim službama. I ništa više.

Dva su dobra razloga za novinski intervju - tvrdnja Tuđmana mlađeg kako HSS i HSLS trebaju formirati manjinsku vladu i smijeniti postojeću, te najave da bi se on mogao snažnije angažirati, ali ne zbog političkih, već iz »temeljnih razloga« jer se, po njemu, Hrvatska približava dnu dna, pa bi se, kao i 1991. godine, mogli pojaviti »temeljni razlozi« za angažman.

Već tu Miroslav Tuđman zaboravlja 1990. godinu, kada je također bio angažiran u socijaldemokratskoj stranci kojom je tada predsjedavao Antun Vujić. Stranka nije bila dugoga vijeka, njezino članstvo prešlo je u SDP, ali još je kraćega vijeka bio Tuđmanov boravak u njoj. Navodno, njegov je otac bio strašno ljut jer mu se sin politički zbližio sa socijaldemokratima. Između redaka, Tuđman mlađi nudi sad nadstranačko angažiranje, tvrdeći: »mene to ne zanima, ni lijevo ni desno«, što je istovremeno i slično i različito s dosadašnjom HDZ-ovom politikom »i lijevo i desno«, iako se tvrdilo da ga ne zanima ni lijevo niti desno, već samo centar. I Tuđman otac smatrao se nadosobom, nadpolitičarem, nadHrvatom. I baš se HDZ prvi zalijepio za ovaj izlazak Tuđmana mlađega u javnost i već je, prema televizijskom priznanju predsjednika stranke Ive Sanadera, kontaktirao s njim.

Čudno baš od Sanadera, jer time nudi vlastitu abdikaciju. Sigurno je, naime, da Tuđmana ne bi zanimalo obično članstvo niti samo sudjelovanje u višim tijelima stranke. »HDZ je stranka koja, eventualno, ima problema s glavom, ali ne i s tijelom«, izjavio je Tuđman, potencijalna nova glava. U ovom scenariju Sanader ostaje predsjednikom stranke, a Tuđman nestranački nadpredsjednik. Je li to ispravak greške njegova oca koji je trebao odstupiti od stranke kad je predsjednikovao državom? Da, ako bi Miroslav Tuđman postao predsjednikom Hrvatske, u što malo tko vjeruje.

No, za njega je to sondiranje terena, za HDZ priznanje da još uvijek ne može funkcionirati bez karizmatskog vođe i da je Sanader možda dobar predsjednik za klasičnu parlamentarnu stranku, ali ne za HDZ, stranku koja i dalje okuplja ljevicu i desnicu, liberale, tehnomenedžere, konzervativce i NDH-nostalgičare. Umjesto da se stranka reorganizira, sada se, sasvim pogrešno, razmišlja o novom lideru i povratku na staro.

I kao što je prije 10 godina dijaspora nosila dr. Franju Tuđmana, a on ju je vratio u Hrvatsku i nagradio položajima (od Gojka Šuška naniže), tako se sada na put u dijasporu sprema i Miroslav Tuđman. Obići će HDZ-ove ogranke. Ništa čudno, ta ostale stranke gotovo i nemaju svojih ogranaka a i postojeći će s vremenom postati sve manje bitni. Ako će Tuđman u Americi pričati ono što je pričao u Globusu, a nema razloga da tako ne bude, onda će tamo to nekome biti prava glazba za uši.

Kod kuće to ide malo teže. »Imate aboliciju Srba a time i aboliciju agresora za zločine počinjene u agresiji«, tvrdi Tuđman, iako je objavljeno da je aboliciju, kao i izuzetno mali broj onih Srba agresora, koji ne potpadaju pod aboliciju, potpisao upravo njegov otac. »O zločinu agresora i genocidu koji je učinjen, ova Vlada, nažalost, nije rekla ništa«, iako upravo njegov otac nije želio podići tužbu protiv Jugoslavije zbog agresije. A kada je to učinjeno, bilo je vrlo kasno, vrlo loše sročeno i potrošeno za to vrlo mnogo novaca.

Priče o manjinskoj vladi HSLS-a i HSS-a neizvedive su, zna to dobro i Tuđman, ali zna da bi manjinska vlada postala većinskom onog trenutka, kada bi se pridružio HDZ, što je također stara formula njegova oca koju je obzanjivao, kada se čudio što to HSS i HSLS rade u društvu SDP-a. U sve to ubacuje se i uopćeni izraz o kriminalizaciji domovinskog rata, jer »danas je dubiozno uopće spomenuti da je netko bio sudionik Domovinskog rata«, odnosno »danas je sumnjivo reći da ste časnik Hrvatske vojske«. Kao da njegov otac nije, kao vrhovni zapovjednik, smjenjivao generale, kao da je njegov otac i prstom mrdnuo kad je djelatni časnik Hrvatske vojske nokautirao predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca, inače njegovog konkurenta.

Tuđman mlađi, očito, sa svim se tim tada slagao, pa čak i s tim da Hrvatsku uspoređuju s Rumunjskom jer su jedino tamo otac i sin Ceausescu bili predsjednik države odnosno šef tajnih službi, kao i otac i sin Tuđman.

No, prema anketi obznanjenoj u dnevnim novinama, ni ta dijaspora, uvijek jako uporište HDZ-a, nije tako oduševljena mlađim Tuđmanom kako bi se to moglo činiti. Propale strane investicije, ušteđevine povratnika nestale u sumnjivim bankama i ostali razlozi za brojna razočaranja ohladili su dobar dio dijaspore. Zato bi Miroslavu ipak bilo bolje da uči na očevim pogreškama. No, on čini suprotno, jer kaže kako čita očeve intervjue i divi im se. Doista, tvrdnje poput »nećemo dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu«, »Hrvatska će Europi biti predziđe kršćanstva pred muslimanskom najezdom«, dijeljenje Bosne na salvetama, vrijeđanje oporbe, vjerovanje dogovorima sa Slobodanom Miloševićem i ostali javno proklamirani stavovi »s protokom vremena imaju svoju težinu i danas«, kako kaže Miroslav Tuđman. Imaju, ali - upravo onu težinu koja njemu nimalo ne ide u prilog.