Ne bi nikako trebalo biti svejedno Ivici Račanu što se tako brzopleto, kao njegov izaslanik, Koštunici u Beograd zaputio pomoćnik ministra vanjskih poslova Joško Paro. Posebno zato što je to putovanje predstavljeno javnosti kao neka tajna misija: gotovo pod okriljem noći Paro se zaputio u Jugoslaviju, a kad se vratio, Vlada je objavila šturo priopćenje u kojem nam se sugeriralo da je Paro s jugoslavenskim predsjednikom zapravo riješio problem sukcesije.

Iako je jasno da to nikako nije mogla biti osobna zasluga pomoćnika, Pare - s obzirom na to da je još dan prije Koštunica novinaru Večernjeg lista izjavio da odustaje od sljedništva Jugoslavije - to ovdje nije presudno pitanje. Bitno je, naime, da se, baš u vrijeme dok je Ministarstvo vanjskih poslova spremalo Parinu tajnu misiju za Beograd, u najvišim krugovima Europske unije raspravljalo o tome kako će se Jugoslaviji za, jedan dan učiniti toliko ustupaka za koliko ih je Hrvatska trebala čekati nekoliko godina.

Prema tom dokumentu, Jugoslavija bez ikakvoga uvjeta i bez navođenja ijedne međunarodne obaveze ulazi u niz europskih programa i procesa, a među njima su i neki koji su Hrvatskoj bili zatvoreni sve do smjene HDZ-a na izborima u siječnju. Začuđuje ta euforija s kojom, čak i u tom dokumentu, Europa dočekuje promjene u Jugoslaviji. Neće, naime, proći nego tjedan dana od Koštuničine inauguracije, a taj će se državnik već u Biarritzu u Francuskoj sastati sa, šefovima država i vlada Euronske unije kako bi se ističe se, s njima sprijateljio još i prije zagrebačkoga summita. Navedimo kao usporedbu da se premijer Ivica Račan, izabran na demokratskim izborima, koji usput nisu bili lažirani niti su se održavali u atmosferi izvanrednoga stanja, našao se s europskim kolegama više od mjesec dana nakon izbora, 14. i 15. veljače, u Bruxellesu. Ako nas možda ne impresioniraju te "formalnosti", spomenimo da je EU sada odlučila retrogradno, od 18. rujna, proširiti takozvanu "asimetričnu liberalizaciju trgovine" i na SRJ. Riječ je o mjerama koje su Hrvatskoj ponuđene tek sredinom ove godine.

Jugoslaviju Europska unija bezuvjetno poziva da se "potpuno uključi u Pakt o stabilnosti", a otvara im se i program GARDS, koji je zapravo novo ime za PHARE program. To je najvažniji instrument pomoći EU tranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe. Hrvatska je, na primjer bila među rijetkim zemljama koje nisu mogle koristiti ta sredstva; PHARE nam je bio otvoren samo u kratkom razdoblju od lipnja do kolovoza 1995. godine, a onda nam je ukinut nakon oslobodilačke vojne akcije Oluja! Za ponovno aktiviranje PHARE programa Europa nam je tada navodila sljedeće uvjete: vjerodostojno pokazati odlučnost za provedbu demokratskih reformi; ostvariti napredak u pridržavanju standarda ljudskih i manjinskih prava, ispuniti obveze iz mirovnih sporazuma, stvarati realne mogućnosti za povratak izbjeglica i prognanika, provoditi gospodarske reforme, surađivati sa susjedima i - što se ipak čini najvažnijim - surađivati s Međunarodnim sudom za ratne zločine. Jugoslavija gotovo da nije ispunila nijedan od tih uvjeta, ali svejedno joj se odmah otvara CARDS. Na suradnji s Haagom posebno se ni ne inzistira, a Koštunica za to vrijeme poručuje da mu odnosi s Međunarodnim kaznenim sudom nisu ni na kraj pameti. EU, na koncu, poziva Jugoslaviju da što prije osnuje zajedničku radnu skupinu EU i SRJ koja bi pripremala daljnje integracije. Sve te odluke Europske unije izazvat će, treba očekivati, vrlo negativan odgovor hrvatske javnosti koja se za Europu opredijelila još prije deset godina. Zato i čudi da u tako neugodnoj situaciji vlast sama sebi priređuje nepotrebne izlete poput odlaska Joška Pare u Beograd.

Hrvatska nema razloga prva pružati ruku Jugoslaviji, najmanje do onda dok Vojislav Koštiunica ne prizna da je njegov narod vodio osvajački rat u Hrvatskoj. Ako već ne mogu nimalo utjecati na odluku Europske unije, jer naprosto nemaju poziciju s koje bi mogli išta uvjetovati, hrvatska Vlada i Predsjednik države morali bi se odmah otvoreno izjasniti kako su skandalizirani, dakle ne samo "iznenađeni" ili "rezervirani" tolikim ustupcima Jugoslaviji. To je očitovanje prije svega potrebno kako bi se izbjegla još jedna podjela među hrvatskim građanima: na one koji su tobože za tako brzo integriranje Jugoslavije i na one koji su protiv. Takva podjela, koja će se sigurno forsirati u dijelu javnosti i medija, naprosto ne smije postojati. Ona može koristiti samo političkim snagama koje su posljednjih tjedana i mjeseci nastojale izmanipulirati i branitelje i crkvu i vojsku, pa na kraju i nogometne reprezentativce. Ta politička skupina samo čeka priliku da optuži vlast.

Nakon fijaska s proglasom, koji je mnoge političare i analitičare naveo da pomisle kako je potpuno propala ideja okupljanja desnice, HDZ je dobio novu priliku. Trebalo im je već postati jasno da etiketiranjem nove vlasti kao komunističke i protuhrvatske i zazivanjem izvanrednih izbora ne mogu polučiti uspjeh. Nije, međutim, tako s temom međunarodnog položaja Hrvatske, napose u odnosu na Jugoslaviju. Istovremeno, ipak vlast ne može od Europe tražiti da ostavi sankcije Jugoslaviji i uspori njeno uključenje u međunarodne političke, gospodarske i vojne asocijacije. Kad bi se sada hrvatska vanjska politika usmjerila na taj način, Hrvatska bi mogla biti optužena da ometa procese stabilizacije u regiji, što može oslabiti njen međunarodni položaj.

U tome i jest problem, hrvatska administracija ne može poduzeti baš ništa protiv odluke Europe da prigrli Koštunicu i Jugoslaviju, ali mora učiniti maksimalno da ta nepravda ovdašnju javnost ne zaokupi u toj mjeri da zaboravimo kako imamo vrlo jasan cilj, a to je da se mi sami što prije priključimo svim institucijama Europe. Jasno da će biti izuzetno neugodno ako u tom poslu budemo morali pratiti Jugoslaviju, pa zato i treba aktivirati sve potencijale u politici i diplomaciji kako bi Hrvatska ostala u prednosti pred zemljom koja još ne osuđuje osvajačke ratove koje je vodila, koja još ne želi surađivati s Haaškim sudom, koja još krije istinu o zatočenima i ubijenima, koja nije platila ratnu štetu, koja još ne pokazuje uvjerljivo opredjeljenje da će poštivati ljudska i manjinska prava, koja još nije ni počela razmišljati o nužnim gospodarskim reformama.