No, sve utjecajniji Đinđić poručuje hrvatskoj vlasti: “U Evropu ćete skupa sa Srbijom!”, a Koštunica odustaje i od samog imena Jugoslavije (nije li, uostalom, to bila ideja iz hrvatskih krajeva?). Koštuničin skori Savez Srbije i Crne Gore smatra Amerikance ratnim zločincima zbog lanjskog NATO-ovog udara na SRJ, ali se u potpunosti slaže s Clintonovom politikom, prema kojoj ni Srbija ni Crna Gora nisu nasljednice bivše SFRJ, nego obje moraju proći postupak međunarodnog priznanja pri UN-u, MMF-u, Svjetskoj banci i svim ostalim globalnim ustanovama.

Protiv tih pravila ništa nema ni švercersko-agresorsko “drugo oko u glavi”, Đukanovićeva Crna Gora, a Kosovo, Makedoniju i Albaniju, kao i Bosnu i Hercegovinu, gotovo da se ništa i ne pita. Za “individualni pristup” još je samo Republika Hrvatska, koja - s čvrstim ekonomskim, a ne samo političkim razlozima - na svom strateškom putu u NATO i EU, ne želi biti talac gospodarski zaostalijih istočnih zemalja tog “Zapadnog Balkana”.

Otvoreno je, međutim, slojevito pitanje: neće li, unatoč pobjedama u oslobodilačkom, Domovinskom ratu, Hrvatska tu mirnodopsku igru ipak - iz gubiti? I - nije li integriranje Balkana, praktično, gotova stvar? Ili, drugim riječima, ne traži li tim zahtjevom za “individualnim pristupom” Hrvatska “nešto posve zamagljeno”, što joj ni u kojoj varijanti daljeg razvoja događaja, osim moralne, neće donijeti ni jednu ekonomsku ili političku korist?

Da nije bilo srbijanske agresije u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, kao ni kontroverznih srbijansko-hrvatskih pregovora u Karađordevu, i još manje preglednih ratnih nadmetanja hrvatskih i srbijansko-crnogorskih snaga u Bosni i Hercegovini, niti tragičnog sudara muslimanskih i hrvatskih vojski u srednjoj Bosni, gotovo sto posto je sigurno da bi - uz pretpostavku uspjeha tadašnje “Markovićeve privredne reforme” prostor između Alpa i planine Balkan bio među prvim “tranzicijskim” kandidatima za ulazak u EU i NATO.

Ekonomske integracije, naime, imaju svoje “željezne” zakone: povezivati se, uspješno, mogu i trebaju, samo susjedne zemlje, koje intenzivno trguju, čije su banke isprepletene, koje imaju istovrsne pravne propise, ali i slične kamatne stope, porezne stope i tečajne režime, pa i jezike, religijsku baštinu i samu povijest, a nadasve sličnu razinu razvijenosti (mjerenu veličinom bruto-proizvoda po stanovniku, veličinom javnog duga, stopama inflacije i nezaposlenosti, te vanjske zaduženosti).

Ključni je ekonomski argument u prilog hrvatskog zahtjeva za “individualnim pristupom” EU - činjenica, da trenutačno i BiH, i Crna Gora, i Srbija, i Kosovo, i Makedonija, i Albanija, značajno zaostaju za hrvatskim gospodarskim referencama, i da je doista besmisleno da se Hrvatsku trpa u taj “paket-aranžman”, u kojem bi ona mogla stajati i više od 20 godina, dok se sve zemlje u regiji ne usklade u razvoju, i sve, harmonično, ne dostignu barem 60 posto bruto-proizvoda po stanovniku iz Evropske unije.

Ključni je politički razlog tom zahtjevu za “posebnim tretmanom” pri integraciji u novu Evropu činjenica, da je Miloševićev režim vodio višegodišnji agresorski rat protiv Hrvatske, da je njegova vojska razarala i pljačkala zemlju i provela brojne ratne zločine, te da je minimalan uvjet za novu dobrosusjedsku hrvatsko-srpsku suradnju, rješenje sukcesije bivše SFRJ u skladu s međunarodnim normama, plaćanje ratne odštete, i sankcioniranje srbijanskih ratnih zločina u Hrvatskoj.

Ali, govorilo se, tko (je) jači - taj kvači! Hrvatska teško može nametnuti svoje ekonomske i političke interese cijelom svijetu, i sve će najvjerojatnije biti kako jači (EU, SAD, NATO, u novoj trgovini s Rusima) kaže. Hrvatska se ne smije dovesti u poziciju nove međunarodne poluizolacije, a iz novog globalnog odnosa snaga i interesa na Balkanu mora izvući što višu korist, uz što manju štetu.

Stoga, nova hrvatska vlast mora mudro “igrati igru”. U tom kontekstu i najnovija, pomno usklađena HDZ-ova ofanziva, kroz udruge branitelja, nogometaše, generale, peticije i vlastite medije te saborske i ostale govornice, nasuprot njezinim izvornim ciljevima - rušenju SDP-a - prije svega služi jačanju Račanove i Mesićeve pozicije u skorim, vrlo teškim pregovorima s međunarodnim ustanovama i stranim investitorima. Kratkoročno, Hrvatska mora inzistirati na “individualnom pristupu”, na isprikama nove srbijanske vlasti, na plaćanju ratne odštete, na pravednoj sukcesiji i na višestranoj, ujednačenoj suradnji sa Haškim sudom.

Ali, dugoročno ne može izbjeći stanje, u kojem će se, skupa sa Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Albanijom i Makedonijom, ali i sa Slovenijom, Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Moldavijom naći u velikoj, proširenoj Evropi i u mega-NATO-paktu, koji će u 21. stoljeću Rusiji biti glavni oslonac za neizbježne sudare s Kinezima oko demografski polupraznog, ali rudno i naftno bogatog Sibira (koji je svojedobno bio u posjedu kineskih vladara). Uostalom, visokodemokratizirana regija od Alpa do Crnog mora prvorazredni je i hrvatski dugoročni interes, osobito u slučaju Srbije, kao najvećeg i najmekšeg susjednog tržišta.