Svi oni slave, naime, pad posljednje komunističke diktature u Europi, odlazak sa scene nacionalističkog vođe Miloševića i hvale novog predsjednika SR Jugoslavije, Vojislava Koštunicu, u prvom redu zato što nikada nije bio komunist, odnosno zato što je antikomunist i religiozan čovjek. Istina je, međutim, da režim u Srbiji u svojoj osnovi (više) nije bio komunistički, da Milošević nikada nije bio uvjereni nacionalist, a da sama činjenica što je Koštunica antikomunist, pa uz to još i vjernik, nije i ne mora biti jamstvo da će s njim biti mnogo lakše, nego s njegovim prethodnikom (barem u nekim ključnim pitanjima, kao što je npr. Kosovo).

Poslije desetljeća hladnog rata i blokovskog sučeljavanja, Zapad je i danas još opsjednut komunizmom, odnosno antikomunizmom. Stoga je sklon površno i pogrešno zaključiti da je dojučerašnji režim u Srbiji - samo zato što je na neki način »produžen« iz vremena bivše Jugoslavije, koja je nominalno bila socijalistička država - i sam bio komunistički. No, Miloševićev bi se režim u najboljem slučaju mogao nazvati kriptokomunističkim, jer njegova je priroda u prvom redu bila nacionalistička, a nacionalizam i komunizam nikada nisu išli ruku pod ruku (pa ni u specifičnoj jugoslavenskoj verziji socijalizma).

Njegov je režim otvoreno koketirao s monarhizmom (od kraljevskih orlova na svakom koraku, uključujući i one na odorama pripadnika Vojske Jugoslavije, pa do poigravanja s idejom o obnavljanju monarhije), ali i s tamošnjom verzijom fašizma, sotonizirajući partizanski (antifašistički) pokret Josipa Broza Tita i veličajući četničkog vođu Dražu Mihailovića (kojega je jugoslavenski komunistički režim osudio i pogubio zbog suradnje s njemačkom i talijanskom okupacijskom silom u danima Drugog svjetskog rata).

Stoga je točnije govoriti o Miloševićevoj vlasti naprosto kao o autoritarnoj, diktatorskoj vlasti koja je, u uvjetima formalnog višestranačja, čvrsto držala sve konce u svojim rukama i (doslovno) nemilosrdno obračunavala sa svojim političkim protivnicima, pokazujući pri tome i neke vrlo prepoznatljive oblike fašističkog poretka. Sam Milošević, pak, nije iskren i uvjereni nacionalist, niti je to ikad bio (mada je njegov režim bez dvojbe bio nacionalistički), baš kao što nije bio ni iskren i uvjereni komunist. Čovjek koji je punih trinaest godina upravljao sudbinom Srbije i zlokobno utjecao na sudbine gotovo svih republika bivše Jugoslavije, naprosto je bio opsjednut vlašću te nije birao sredstva da dođe do nje i da je zadrži.

Drugim riječima: i komunizam i nacionalizam za Miloševića su bili samo sredstva osvajanja i održavanja vlasti. Ako je neki oblik izopačenog komunizma ikad imao utjecaja na njega, onda su to bili politički pogledi njegove supruge Mire, ključnog čovjeka JUL-a, Jugoslavenske ujedinjene ljevice. I još nešto: od vlastodržačke elite u bivšoj Jugoslaviji (dakle od onih koji su se tada nazivali komunistima, mada je za većinu krajnje dvojbeno što su doista bili), Milošević je preuzeo dosljedni antievropeizam i antiamerikanizam, što mu je olakšalo da Srbiju, odnosno SR Jugoslaviju bez ikakvih skrupula utjera u međunarodnu izolaciju.

Vojislav Koštunica, s druge strane, nikada nije bio komunist niti se takvim gradio. Vjernik je. I, a to je osobito važno, iskreni je i uvjereni nacionalist. Sama po sebi, ta kombinacija - nacionalizam i religija - tjera na oprez (proteklo desetljeće daje i previše povoda za takvo stanovište). No, kod njega se u najmanju ruku zna s kakvim tipom čovjeka i političara se ima posla, pa bi se moglo pretpostaviti da će Koštunica biti u dobroj mjeri i predvidljiv (za razliku od iracionalnog Miloševića, kod kojega se jedino s priličnom sigurnošću moglo predvidjeti da neće bježati od uporabe sile u provođenju svoje politike).

S druge strane, mada antikomunist, Koštunica nije čovjek Zapada. U svojim prvim javnim istupanjima on to nije ni skrivao. Njegovo poimanje demokracije kojoj je, kako kaže, privržen, tek očekuje ključni ispit, prije svega u odnosu prema Kosovu, a onda i u postavljanju odnosa sa Crnom Gorom na nove osnove. A dokle će sezati njegova sposobnost građenja novih odnosa sa susjedima na prostoru bivše Jugoslavije, ovisi dobrim dijelom i o njegovoj spremnosti da se i on i Srbija suoče s istinom o posljednjih deset godina.

Sva je prilika da će ovo posljednje - suočavanje s istinom - Srbiji i Koštunici biti nametnuto iznutra i da nikakav pritisak izvana neće biti potreban. Krizni štabovi što se ovih dana formiraju u ključnim institucijama Srbije, uključujući najutjecajnije medije, provode trenutnu i radikalnu »sječu« Miloševićevih kadrova i vraćaju na posao one koje je Milošević odbacio, nerijetko udarajući im i etiketu nacionalnih izdajica. Koliko to otvara put istini, nije potrebno osobito naglašavati.