Telefonski poziv zamjenika premijera Gorana Granića zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, sa zahtjevom da se nađe neki stan za sveučilišnog profesora Ozrena Žuneca, nikako ne spada među zakonske kriterije prema kojima jedan građanin ostvaruje pravo da mu Grad riješi stambeno pitanje. Ali to je, očito, najefikasniji način dobivanja stana od Bandićeve uprave. Jedan poziv mijenja sve. Istoga trenutka gradski vladari pretvaraju uobičajeni jutarnji kolegij, uz kavu i mineralnu vodu, u sjednicu Gradskog poglavarstva za čije održavanje, ako im se posreći, novinari nikada neće ni saznati.

Najmanji je problem u čitavom slučaju to što je stan privremeno ustupljen jednom uglednom sveučilišnom profesoru, uz to i 80-postotnom invalidu Domovinskog rata, koji nema riješeno stambeno pitanje. Te tri činjenice Žunecu daju za pravo da konkurira za dobivanje stana, a obveza je Grada Zagreba da njegovu zahtjev razmotri i ocjenjuje jednako kao i sve ostale.

Sporna je nepotrebna tajnovitost kojom je obavijena ta odluka, a nadasve sumnja da se stanovi dodjeljuju nakon telefonskog poziva iz krugova državne vlasti. Bivši ravnatelj HIS-a, ujedno i autor SDP-ova programa preustroja Hrvatske vojske, ne bi trebao biti nikakva iznimka.

Tajnovitost te odluke Milan Bandić sada opravdava tvrdnjom da u slučajevima poput Žunecova, koji je navodno trebalo hitno riješiti, Poglavarstvo nema vremena "čekati dva sata da se pošalju pozivi i okupe novinari'". Bandić, međutim, ne objašnjava kako to da ima vremena za čekanje kamermana i fotoreportera kada treba skakati u bazen na Sveticama, dijeliti grincajge i častiti građane pelinkovcem i kavom na Dolcu ili kada je riječ o kojoj drugoj predstavi koja treba povećati njegovu popularnost uoči sljedećih zagrebačkih izbora. U pitanju su, ipak, dvostruki kriteriji.