Istraživanja također pokazuju da od silne halabuke - desnica nije profitirala. Nije profitirao ni HDZ, koji tom orkestriranom stvaranju kaosa dirigira. Dapače, pučistički istupi njegova rukovodstva dodatno ga izvana ruže, iznutra razjedaju i ruše. Zapravo su ta desna ritanja najviše koristila aktualnoj vlasti. Zbijala su redove oko njenih skuta. Javnost osjeća da ih se nepravedno napada, a to po onoj: što je više kleveta i laži - proizvodi kontraefekt: umjesto distanciranja, na što napadači računaju, vladajući pobiru dodatne izraze solidariziranja.

Ono čega se aktualna vlast mora bojati - nije moć desnice, nego njena vlastita nemoć. Jer porast broja razočaranih, dezorijentiranih i apatičnih. Armija onih koji tvrde da ne znaju za koga bi glasali narasla je na oko četrdeset posto biračkog tijela. Simpatizeri SDP-a i ostalih stranaka šestorice sve se više demobiliziraju, dezorijentirani su, ne znaju kome se okrenuti. Znalci tvrde da je to stanje uzrokovamo iznevjerenim očekivanjima: promjene kojima su se nadali - stižu na kapaljku, pa birače sve više preplavljuje osjećaj da vlast lovi vlastiti rep, a cijela zemlja maršira u mjestu. Rezultat je: opća dešperacija i sve raširenija zgađenost ukupnom politikom.

Vlast gubi vrijeme i snagu u kakofoničnoj raspravi o dignitetu Domovinskog rata, a o dignitetu vlastitih građana - nije ih briga. Stanovništvo je zaokupljeno vrtoglavim poskupljenjem struje, užasnuti su činjenicom da žarulja, kako upozorava sindikat, postaje luksuz, da je, kako tvrde mediji, potrošnja mesa prepolovljena, broj nezaposlenih narastao na 360 tisuća, a kraj se tom sunovratu još ne nazire. Hrvate prije svega zanima kako preživjeti.

Nemoć da ponudi ambiciozan program ekonomskog oporavka zemlje – to bi sadašnju vlast moglo doći glave. Hrvatskoj nedostaje program koji bi otvarao perspektive, ponovo potakao sada smalaksalu energiju nacije i postao točka okupljanja. Nepostojanje takvog programa pogoduje onima koji nameću lažne dileme, onima koji provociraju ideološke sukobe, koji Hrvatsku pokušavaju vratiti u podjele iz Drugog svjetskog rata. Osnovni sukob unutar Hrvatske odvija se danas na liniji: demokracija - antidemokracija, Evropa - Balkan, 21. - 19. stoljeće, ali se jasnost tog sraza na sve moguće načine pokušava zamutiti, kao da se ovdje još odlučuje o tome ustaše ili partizani, komunisti ili antikomunisti.

Istu su poruku čelni ljudi vlasti dobili i za svojih nedavnih intervjua na državnoj televiziji. Predsjednik Mesić i premijer Račan zasuti su pitanjima o nezaposlenosti, plaćama, mirovinama, kruhu, pitanjima od životnog interesa stanovništva. Za druge teme, pa ni one o kojima trešti desna Hrvatska, zanimanja nije bilo. Svoje odgovore oni su mucali. Mesić je ponavljao, od silne mu upotrebe već izlizalu, frazu o tome kako treba “aktivirati resurse”, ali se navodno iskreno zabrinuo pa je ugledne ekonomiste pozvao na vijećanje o tome što da se radi. Račan je narod pokušavao uvjeriti kako mu je zapravo mnogo bolje nego on to misli. Pitanje je jesu li dramatične poruke iz svijeta i domaće javnosti bile dovoljno jasne? Hrvatska je vlast dosad pokazala da se na govor psovke i prijetnje hitrije odaziva.

Bez programa koji bi mogao djelovati kao mobilizacijski faktor, aktualna je vlast pokazala da ni inače nema sposobnost okupljanja. U vrijeme izbora bila je pokrenuta ogromna nacionalna energija, nova je vladajuća garnitura nije sačuvala, nego ju je svojom kadrovskom politikom reducirala i gušila. Suprotno očekivanju, Vlada je formirana po stranačkom ključu, na sva su važna mjesta rasporedeni stranački ljudi, opet je važnije imati stranačku knjižicu nego sposobnost i kvalifikaciju. Birači otvoreno poručuju da nisu glasali za njihove funkcije, glasali su za vlast koja će sva mjesta u društvu učiniti općedostupnim. Od nove se ekipe očekivalo da će, suprotno smijenjenom HDZ-u, Republiku zaista učiniti res publicom, da će država biti javna a ne ekskluzivno stranačka stvar.

Javnost je ogorčena i stoga jer joj političari takvim ponašanjem pokazuju da njenu ulogu u povijesnim promjenama od 3. siječnja ne priznaju i ne cijene. Na pobjedi oporbenog bloka mnogi su radili, od nevladinih udruga do često anonimnih ljudi koji su se godinama odupirali HDZ-u. Nikada nisu dobili priznanje, štoviše, nova se vlast pred njima čvrsto zatvorila da u miru podijeli osvojene funkcije. Sužavanjem kadrovske osnove počinje njeno odvajanje od naroda.

Ova vlast ne zna okupljati i to je jedan od njenih najvećih problema. Mesić lako osvaja ljude, ali je pokazao da suradnike ne zna izabrati. Račan i ekipa stalno kukaju da nemaju ljudi, što zapravo znači da izvan svojih stranačkih krugova ne izlaze, a po njihovim kancelarijama zaista vlada kadrovska pustoš. Razmjeri tog hendikepa vidjet će se tek obustave li se desni udari. Ako se desničari opamete, pa prestanu mobilizirati javnost u prilog svojim protivnicima, pokazat će se koliko je potencijalnih saveznika sadašnja vlast uspjela obeshrabriti i razjuriti. Praznina koju je oko sebe stvorila - mogla bi joj presuditi.