Bila je večer punog Mjeseca, petak 13. listopada. Za autore nekog filma strave i užasa idealna scenografija i vrijeme. Pa ipak, u Zagrebu na Markovom trgu u zgradi Sabora sve je završeno dobro. Nakon višednevne rasprave, koja je obilovala povišenim tonovima, uvredama, diskvalifikacijama i podmetanjima, usvojena je gotovo jednoglasno deklaracija o Domovinskom ratu. Na taj dokument sabornici su potrošili gotovo tjedan dana a sada, kada je sve gotovo, ostaje pitanje - čemu taj dokument i što je njegov stvarni sadržaj.

Što je Domovinski rat znadu građani Hrvatske i zato im ne trebaju objašnjavati zastupnici Hrvatskog državnog sabora. Koje su vrijednosti toga rata znadu svi u Hrvatskoj. Donosi li deklaracija neke nove zakonske odredbe? Naravno, ne donosi, jer deklaracija nije dokument zakonskog karaktera. Općenito i deklarativno na tom papiru se govori o Domovinskom ratu premda u petoj i šestoj točki ima nekih elemenata o kojima bi trebalo raspravljati ali ne donositi deklaracije nego staviti u funkciju pravne mehanizme. Dakle, u petoj točki deklaracije govori se o potrebi skrbi i zaštite svih stradalnika Domovinskog rata, branitelja i njihovih obitelji na temeljima građanske solidarnosti. A toga nije bilo u proteklom vremenu. Sedma pak točka govori o potrebi funkcioniranja pravne države i kažnjavanja svakoga tko je u Domovinskom ratu počinio krivično djelo. Pa i tu je otkrivena topla voda, jer zakoni koji to reguliraju postojali su i prije donošenja deklaracije.

Zapravo rasprava o deklaraciji nametnuta je da bi se odvratila pozornost od onoga što doista ugrožava tekovine Domovinskog rata a to su pravna i socijalna država, vladavina prava, građanske slobode i jednakost, sloboda medija. Politička opcija koja je bila u Hrvatskoj na vlasti od 1990. do 2000. godine našavši se voljom građana u oporbi, iz petnih žila nastoji dokazati kako su Hrvatskom tekli med i mlijeko, kako je pod njihovom upravom Hrvatska bila obećana zemlja a nakon 3. siječnja sve je krenulo po zlu.

U cijelu tu papazjaniju umiješali su se i generali, i neki svećenici, naravno i nogometaši koji su još jednom pokazali da im politikanstvo bolje polazi za rukom nego nogomet za nogom. Između Pantovčaka i Markovog trga, također se vode jalove rasprave o tome kakve trebaju biti ustavne promjene i tko u njima ne smije ostati fikus, a tko mora postati kopriva. Naravno, nitko ne može zamisliti da bi Stipe Mesić mogao postati politički fikus sada kada je tako uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima. Nije bio politički fikus ni onda kada su ga HDZ i HDZ-ovski mediji sotonizirali i gurali na margine političkih zbivanja. Teško je zamisliti da bi Ivica Račan, čovjek koji je pokazao da raspolaže savršenim političkim instinktom mogao postati manje odlučan premijer ako bi ustavne promjene bile po mjeri Pantovčaka, a ne Markovog trga.

I navodna ugroženost digniteta Domovinskog rata i natezanja oko ustavnih promjena, pitanja su koja prosječnog građanina Hrvatske ne zanimaju mnogo. Građane zanima kada će Vlada, bez obzira tko joj je na čelu, početi ispunjavati odluku Ustavnog suda o vraćanju duga umirovljenicima. Građane zanima kada će profunkcionirati pravna država, kada na sudski pravorijek neće treba čekati godinama i desetljećima. Građane također zanima što je sa cijenama koje najizravnije utječu na troškove života. Na primjer, sa cijenama električne energije? Umjesto ustavnih promjena i jalovih i nepotrebnih rasprava o zaštititi digniteta Domovinskog rata, kojim građani svojim postupcima nisu narušili, njih zanima što je s lijekovima i hoće li ih biti dovoljno u ljekarnama. Teško je objasniti prosječnom građaninu RH da mu se zdravstvena prava smanjuju, a istovremeno znati da su iz proračunskih sredstava namijenjenih zdravstvu isplaćivani milijuni kuna konzultantskim tvrtkama koje su navodno trebale savjetovati kako kompjuterizirati rad zdravstvenih ustanova. Umjesto jalovih i nepotrebnih rasprava i donošenje nikom potrebnih deklaracija, Sabor bi se trebao ozbiljno pozabaviti nalazima državne revizije, zahtijevati da pravosudne institucije postupe po zakonu i u roku od nekoliko mjeseci izvijestiti javnost što je učinjeno i tko će i kako odgovarati zbog rasipnog i neodgovornog trošenja proračunskog novca.

Hoće li predsjednik Republike imati nadzor nad ovom ili onom tajnom službom, hoće li postavljati ovog ili onog šefa hrvatskih špijuna, prosječnog građanina savršeno ne zanima. Zanima ga, međutim, kada će početi rast zapošljavanja, jer u ovom trenutku u Hrvatskoj je najviše nezaposlenih u posljednje 52 godine. O tome trebaju sjesti i razgovarati i ministri i zastupnici u Saboru pa i predsjednik Republike, bez obzira kakve su mu trenutačne ustavne ovlasti. Baviti se tricama i kućinama nije ono zašto su dobili mandat birača. To jednako važi i za vladajuću političku opciju, ali i za oporbu, i njihovi su birači glasovali za njih vjerujući da mogu ponuditi nešto bolje.