Mnoge su okolnosti dovele do promjene režima u Beogradu, pa je neumjesno sugerirati pravi razlog Miloševićeva pada. Kada sam prije nekoliko dana upitao jednog od čelnika DOS-a, Žarka Korača, zašto su Srbi srušili Miloševića zbog krađe glasova a ne zbog izazivanja ratova i zbog zločina nad Hrvatima, Bosancima i Albancima, odgovorio mi je: "Čini se da vi znate razloge rušenja Miloševića bolje nego mi koji živimo u Srbiji", te dodao da još nitko ne zna pravi razlog rušenja Miloševića. Ako je sve bilo planirano, onda je jedna stvar doista slučajnost: da je Francuska upravo sada na čelu EU.

Tako je Francuskoj, kao predsjedavajućoj Europske unije do kraja ove godine, pripala zadaća da bude najglasnija u čestitkama novoj Srbiji i u obećavanju hitne financijske pomoći u ime Unije, koja je do sada uvjerljivo najviše novca uložila na teritorij bivše Jugoslavije. Također mora se reći da entuzijazam Francuske dijele i druge članice EU i da je bezuvjetno ukidanje sankcija, nuđenje brze pomoći i otvaranje svih vrata i prozora EU za Srbiju stav svih visokih dužnosnika Unije u Bruxellesu i predstavlja doista ono što su dugo najavljivali. Kada bismo sve ovo uzimali u obzir tada bi se slobodno moglo reći da Francuska, iako kao predsjedavajuća može puno toga inicirati u EU, nije pokrovitelj Srbije, ili barem ne jedini. Da se može i drukčije razmišljati pokazali su ovih dana zapadni mediji poglavito francuski. Posjet francuskog ministra vanjskih poslova Beogradu prikazali su više kao obnovu starog francusko-srpskog prijateljstva, nego kao posjet jednog čelnika EU. Neki izvori u sjedištu EU kažu da se i sam Vedrine u Beogradu više bavio odnosima njegove države s novom Srbijom preko koje će Francuska imati veći utjecaj u regiji, nego onim što je u ime Unije morao reći Koštunici. Neki su francuski mediji išli tako daleko da su sugerirali da se Francuzi ispričavaju Srbima za sudjelovanje u "američkim" NATO udarima protiv Jugoslavije. Bez obzira na sve, ne može se odbaciti tvrdnja da neke države EU imaju bolje veze s Beogradom od drugih. Pogledajmo samo redoslijed posjeta zapadnih čelnika Beogradu od pada Miloševića: naravno prvi je bio s Istoka, i to ruski šef diplomacije Ivanov a slijedili su grčki ministar Papandreu, Francuz Vedrine, i talijanski premijer i ministar vanjskih poslova. Može sve to biti i slučajnost, no jedan od čelnika DOS-a, Zoran Đindić, rekao je da ne mogu primiti sve koji žele posjetiti Beograd i da oni "čekaju na red kao kod zubara": To ostavlja mogućnost da su i sami Srbi odlučili koga će na početku primiti jer ni ostale države, koje su manje sklone Srbiji, ne žele odustati od većeg utjecaja u regiji a centar je bez sumnje Beograd.

Ako pitate za Hrvatsku većina će vam diplomata u Bruxellesu bez sumnje reći da je to Njemačka. Čak će se prisjećati i priznavanja neovisnosti. Neki će pitati je li to tada bilo prerano i je li Njemačka bila previše tvrdoglava i emocionalna. Neki će pak sami konstatirati da je to bila golema pogreška koja je dovela do rata. Manji broj njih će ustvrditi da je Hrvatska priznata na vrijeme, a ima i onih koji smatraju da je Zapad zakasnio. "Da smo 1991. poslali samo nekoliko NATO-ovih brodova kod Dubrovnika možda bismo izbjegli stradanja stotine tisuća ljudi i sve što se dogodilo u posljednjih deset godina", smatra Jamie Shea iz NATO-ova ureda za informiranje. Koliko je Njemačka na strani Hrvatske neki diplomati opisuju i na ministarskim sastancima EU na kojima upravo Njemačka, i za vrijeme Kinkela i sada kada je Fischer šef diplomacije, želi progurati Hrvatsku. Stoga je upravo Njemačka u proteklih deset godina bila na udaru kritika svojih partnera u EU kad god je trebalo kritizirati Hrvatsku. "Kad god bi netko rekao nešto protiv Hrvatske, odmah bi predstavnici svih drugih država EU podsvjesno okrenuli glavu prema predstavniku Njemačke", opisuje dužnosnik misije jedne "neopredijeljene" članice Europske unije.

Hrvatskoj su u EU uvijek bili naklonjeni i Austrijanci a Italija za štićenike želi imati i Albaniju i Srbiju i Hrvatsku, prema potrebi. Kosovski Albanci pak smatraju da je njihov pokrovitelj preko Atlantika i da bi, što se Europe tiče, odavno bili gotovi. Tema europskih pokrovitelja otvorenaje zbog straha da je EU započeo jasnu i javnu politiku dvostrukih mjerila. Na to su upozoravali mnogi dužnosnici koji se bave regijom, iako su izbjegli upotrijebiti riječ "dvostruka mjerila". Wolfgang Petritch, visoki predstavnik za BiH, upozorava da će mu biti otežano provođenje Daytonskih sporazuma ako se ne bude inzistiralo na tome da iste uvjete ispuni i Koštuničina nova vlast. Paddy Ashdown, britanski diplomat zadužen za Balkan, kojemu je Tuđman na salveti nacrtao podjelu Bosne, upozorio je da će "euforična žurba Zapada u Beograd i bezuvjetna pomoć Srbiji ugroziti stabilnost Hrvatske". Ashdown kaže da će neinzistiranje Zapada da i Koštunica ispuni iste kriterije koji su važili za Hrvatsku, poglavito suradnju s Haaškim sudom, odmah ugroziti stabilnost Mesićeve vlade. Što se pokrovitelja i štićenika tiče, ako doista postoje, onda sigurno to nisu zbog povijesnih razloga i povijesnih veza. Uostalom, zar nisu Britanci bili najžešći zagovornici NATO-ovih napada na Srbe, a njih se još početkom devedesetih smatralo srpskim saveznicima.