Hrvatska svoj odnos prema novoj vlasti u Beogradu uvjetuje njenim izričitim i ne samo verbalnim distanciranjem od Miloševićeve politike. To je službeni Zagreb već više puta istaknuo. Ali, mada su mu grudi pune osjećaja demokratske superiornosti, ono što traži od drugih - ni sam nije kadar ispuniti. Vlast u Hrvatskoj nije u stanju napraviti jasan zaokret od Tuđmanove politike. Dapače, u Saboru je, ruku pod ruku s HDZ-om, izglasala kompromitirajuću Deklaraciju o Domovinskom ratu. U njoj se tvrdi da je Hrvatska vodila samo obrambeni i osloboditeljski rat i to samo unutar svojih međunarodno priznatih granica. Tuđmanovu bosansku avanturu Deklaracija jednostavno prešućuje. Valjda držeći se one: ako se činjenice ne slažu s našim stavom, tim gore po činjenice. U raspravi lideri aktualne vlasti u više su navrata istakli kako oni nikada neće priznati da je Hrvatska u Bosni i Hercegovini bila agresor. Trabunjalo se o romantizmu Tuđmanove bosanske politike, ne shvaćajući koliko je cinično ambicije o “popunjavanju hrvatskog pereca”, etničko čišćenje, logore i zločine nazivati romantizmom. U svom, pljeskom popraćenom govoru, Budiša je izjavljivao kako su njegovi (?!) ratni ciljevi bili slobodna Hrvatska u njenim dotadašnjim granicama te osivarenje Bosne i Hercegovine kao samostalne države, ne videći ništa neprilično u tome da političar iz Hrvatske ima svoje ratne ciljeve u drugoj državi. Predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, koji uporno inzistira na tome da se Koštunica zbog agresije mora ispričati Hrvatskoj, istodobno tvrdi da “Hrvatska definitivno nije bila nikakav agresor na susjednu državu”. Za Tuđmanovo zapasavanje dijela druge države pronašao je umiljatu formulaciju, kaže daje to bila “određena deformacija vezana uz aspiracije prema Bosni Hercegovini”. Po Tomčićevom mišljenju, dovoljno je konstatirati da je “u jednom razdoblju Hrvatska, njeno čelništvo, vodilo pogrešnu politiku i imalo krive aspiracije” te zaključuje kako “nema kolektivne odgovornosti Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini”. Kao da se riječima mogu izbrisati tragične činjenice, koje su rezultat Tuđmanova velikohrvatskog projekta.

Izglasavanje Deklaracije o Domovinskom ratu predstavlja se sada kao veliko političko postignuće i dokaz političke zrelosti, i aktualne vlasti i opozicionog HDZ-a. Sve su strane zadivljene vlastitom ulogom u postizanju kompromisa, svi se smatraju jako dobrim i strašno pametnim. Kompromis je zaista postignut. Aktualna je vlast pristala na HDZ-ove stavove o Domovinskom ratu, vlastiti je ugled založila u obranu Tuđmanove politike. A HDZ je povukao svoje zahtjeve da se izglasa nepovjerenje premijeru Račanu i nekolicini ministara. Svi su zadovoljni, samo je istina stradala. Takvom politikom hrvatski Sabor sam sebe marginalizira i čini nevjerodostojnim i irelevantnim.