Dok se euforične izmaglice zapadnoga svijeta budu rasplinjavale nad srbijanskim gudurama, mnogi će se ugristi za jezik nakon svih licemjernih pohvala Vojislavu Koštunici kao "umjerenom nacionalistu". Balkanske karte iznova se miješaju i pokazat će se uskoro da s postmiloševićevskom Srbijom dolaze novi problemi, da će se situacija tek sada dodatno zakomplicirati na jugoistoku Europe. Dva bitna regionalna geostrateška cilja SAD-a i Europske unije prioritetno su rješavanje sudbine BiH i Kosova. U oba slučaja, lažno preobražena Srbija dobit će stratešku inicijativu u odnosu na svoje okruženje, posebno u odnosu na Hrvatsku, jer njezinim saveznicama Francuskoj, Britaniji i SAD-u stalo je do toga da zadovolje srpske interese. Naime, zadovoljavanjem srpskih interesa, ispunjavaju vlastite balkanske planove. Hrvatska je nevolja što se njihovi interesi redovito poklapaju sa srpskima, vrlo rijetko s našim interesima. Naša vanjska politika je toliko nemušta, nesamostalna, bez vlastite i autentične strategije da je pitanje kako će Hrvatska uopće odgovoriti na velike izazove koje će ispred nje postaviti Srbija sa svojim moćnim svjetskim protektorima.

Srbi će teško dobiti natrag čitavo Kosovo, ono je za njih već odavno izgubljeno. Za NATO je bilo važno da je zabio svoja koplja duboko u rusku interesnu sferu, i praktički matirao Rusiju na Balkanu. Vojno je osiguran daljnji političko-ekonomski prodor prema Istoku, i samo je još trebalo ukloniti Miloševića da se regija zaokruži pod američkim geostrateškim nadzorom. U takvom kontekstu, Srbija postaje "sidro regionalne stabilnosti", kako je nedavno kazao Janusz Bugajski, i od nje se očekuje da aktivno kreira novu kartu Balkana. Bit će joj dopušteno zadovoljiti vlastite apetite u razumnim granicama, dokle god se uklapaju u američke planove. S porastom utjecaja takve Srbije, regionalno značenje Hrvatske ubrzano će padati, i s vremenom možemo postati minorni politički čimbenik na ovim prostorima, čija će se važnost mjeriti stupnjem podložničke kooperativnosti. Bojim se da je Hrvatska u svijesti zapadnih političara odavno već apsolvirana tema i da će se od nje tražiti samo novi politički ustupci, odricanja i žrtvovanja vlastitih interesa, dostojanstva i, na koncu, suvereniteta. Paradoksalno je da se Hrvatska agresivno denacionalizira, i to samim unutarnjim procesima koji su više nalik na sadomazohističku politiku kažnjavanja nego na bilo kakve katarzične afirmacije demokratskih načela — dok se Srbija ubrzano i trijumfalno nacionalizira!

Najveći izazov koji će hrvatsku vanjsku politiku zateći nespremnom bit će revizija Daytona i definitivna podjela Bosne i Hercegovine. Milošević je izgubio Kosovo, ali je dobio Republiku Srpsku. Aneksiju nije mogao izvršiti onaj tko je bio tako krvavo eksplicitan u osvajačkim planovima — zato će je pokušati realizirati Koštunica s istim ciljevima, ali s drukčijom retorikom i pristupom. Geostrateški, Bosna je za SAD ključni mostobran u nadzoru putova sa Zapada prema Bliskom istoku, Kavkazu i srednjoj Aziji. Konačna podjela Bosne za SAD je skrivena karta u rukavu. Još u siječnju 1996. Richard Holbrook je u razgovoru za američki tisak, na pitanje "boji li se da će nakon povlačenja NATO-a proći tek jedna pristojna stanka nakon koje će doći do podjele Bosne", vrlo nedvosmisleno odgovorio: "Da. Bojim se da ćemo nakon pristojne stanke, biti svjedoci Anschlussa ..." Američki professor Frencis Boyle, koji je bio pravni savjetnik Alije Izetbegovića, istaknuo je 1997. godine u razgovoru za list "Ljiljan" da Pentagon i State Department žele podijeliti Bosnu i da se za podjelu posebno zauzimaju Kissinger i Holbrook. Podjela Bosne bio je jednako tako i davni plan zemalja članica Kontaktne skupine (bez Njemačke), koji se perfidno skrivao od javnosti, da bi nakon medijskih i političkih pritisaka, nakon obavještajnih operacija tajnih službi nekih zapadnih zemalja usmjerenih na poticanje reinterpretacije i kriminalizacije hrvatske politike prema BiH u vrijeme Tuđmanove vlasti, upravo Hrvatska bila okrivljena i anatemizirana kao strana koja uz Miloševića razbija Bosnu.

Time su prikrivene američke, francuske i britanske primisli o podjeli Bosne, a Hrvati su kao treći entitet u BiH na putu potpune diskvalifikacije i pretvaranja u minornu manjinu. Oduzima im se konstitutivnost kako sutra ne bi bili jedna od strana u podjeli. Izabrani su kao žrtveni jarci i obilježeni kao faktor koji je u cijeloj priči, u anglosaksonskim planovima, posve remetilački. U konačnoj podjeli Bosne, Republika Srpska bila bi pripojena Srbiji, dok bi Muslimani dobili svoju islamsku državu s hrvatskom manjinom. Sam Aleksandar Karađorđević, srpski prestolonasljednik, izjavljivao je da Drina nije nikakva granica, da je to rijeka koja dijeli jedan narod. Uostalom, zar elementi državnosti unutar BiH nisu dani Srbima i Muslimanima, ali ne i Hrvatima? Stvari su toliko jasne da je neshvatljivo kako Hrvatska na takav razvoj događaja nema nikakav politički odgovor! Čak nitko u ovoj vlasti ne želi niti anticipirati vrijeme kada bi Hrvatska, nakon mogućeg pripajanja Republike Srpske obnovljenoj Kraljevini Srbiji, imala potpuno pravo tražiti Hercegovinu i Posavinu! Zato su Hrvati u BiH trenutačno politički, vojno i teritorijalno izolirani, da u doba konačnog raspleta, ne budu imali nikakvih državnih, pravnih i političkih instrumenata tražiti za sebe ista prava koju imaju Srbi — a to znači, ako Srbi u BiH budu mogli živjeti u asocijaciji sa Srbijom, zašto onda Hrvati u BiH ne bi smjeli živjeti u tijesnim vezama s Hrvatskom, iznova organizirani u autonomni entitet, kao što je to bila Herceg-Bosna? Čije bi interese, u tom slučaju, štitio Mesić? S pametnom politikom, koju mi sada nemamo (što ne znači da je ne bismo mogli imati), ništa još ne bi bilo izgubljeno za Hrvate u BiH.