Je li Hrvatska bliža Sloveniji - državi koja se uspješno i definitivno izdvojila od krizne balkanske regije, koja se uspješno i definitivno integrira u EU, koja postupno, ali ustrajno prihvaća europske standarde ponašanja i u poslovanju i u politici i u svakodnevici, koja je imala svoje dječje bolesti izolacionalističkog nacionalizma, ali su nedjeljni parlamentarni izbori i krah Zagoženovih konzervativaca, nasljednika Podobnikovih pučana, pokazali da su te ospice preboljene? Ili je Hrvatska bliža Srbiji i SRJ, koje su duboko na političkom Balkanu, sa svim negativnim konotacijama koje taj pojam podrazumijeva, s neriješenim odnosom Srbije, Crne Gore i Kosova i još uvijek savezne im države, s kompleksnim odnosom federalnih jedinica i savezne države sa susjednom Albanijom i Makedonijom, s mafijaški ustrojenom ekonomijom, s civilizacijski unazađenim društvom, s upitnom političkom orijentacijom i državnim ustrojstvom?

Vjerojatno nema političara u Hrvatskoj, bio on na vlasti ili u opoziciji, koji takvu dilemu ne bi ocijenio kao uvredu ili prljavo podmetanje. Jer svima je njima zajednički cilj, kao što uporno ponavljaju, Hrvatska integrirana u Europu, što dalje od Srbije, a ako je moguće i da se premjesti iz susjedstva. No postupci odaju da je Slovenija kao metafora puta prema Europi u mnogo čemu dalja Hrvatskoj od Srbije kao metafore političkog Balkana.

Primjer je banalan, ali aktualan. Nakon smjene političke vlasti u Srbiju će međunarodna zajednica uložiti velik novac u projekte obnove. Slovenija se europski priprema da njezina poduzeća uzmu što veći dio tog novca koji nitko neće dati Koštunici u torbu i od kojeg će nemali dio uzeti upravo zapadna poduzeća koja se uspiju izboriti za projekte obnove. U Hrvatskoj se balkanski nariče nad tuđim novcem koji će biti uložen u Srbiju. A dio će političara od toga zasigurno napraviti svoju političku platformu u sljedećem razdoblju. Istina je da su se na hrvatsku prigodom ocjenjivanja političke zrelosti za početak integracije u EU primjenjivali vrlo strogi kriteriji i vjerojatno će se Srbiji malo progledati kroz prste u (pr)ocjeni. No je li to opravdanje da hrvatska vladajuća koalicija doživljava europsku integraciju kao stranačko i osobno nadmetanje u zaslugama, da se primjerice mjesecima nisu u stanju dogovoriti o pregovaračkom timu za SAA sporazum i glavnom pregovaraču? Zrela i europski orijentirana opozicija usmjerila bi na te, potencijalno pogubne nedostatke operativnosti i kompetencije oštricu svoje kritike. Umjesto toga bivši šef diplomacije vadi aveti iz Bildtovih planova i prigovara pasivnosti izvršne vlasti zbog visokih međunarodnih sredstava namijenjenih Srbiji sljedećih godina, a ta je odluka bila poznata još lani, u vrijeme dok je on sjedio u toj izvršnoj vlasti. Nova je vlast definirala integraciju u EU i NATO kao svoje političke prioritete, a ključni kabineti u državi od kojih se očekuje da "europski" i operativno komuniciraju sa svojim euro-partnerima kadrovski su ustrojeni gotovo na razini slastičarnice. Europski put zna biti tako dosadan, mnogo je pravila, mnogo samozatajnog rada, mnogo reda... A to je potpuno neprirodna atmosfera za vrckavu hrvatsku političku elitu, kojoj je omiljeni hobi prepucavanje po novinama priprostim komentarima. A s one strane Dunava sve je (bar zasad) tako jednostavno, tako bi ih dobro razumjeli, a imali bi i o čemu žestoko polemizirati.