Dakle, nakon prodaje saniranih banaka strancima na redu je i Zagrebačka banka. Kako je ionako već više od polovice (po aktivi) hrvatskoga bankarskog sustava u rukama stranih strateških ulagača, ni želja stranaca za potpunim preuzimanjem Zagrebačke banke nije nikoga iznenadila. Uostalom, neki domaći analitičari već upozoravaju kako za Zagrebačku banku nije dobro što nema jakog inozemnog strateškog partnera jer se sama teško može boriti sa žestokom konkurencijom.

U prijevodu, hrvatske štediše svojim ulozima u domaće banke financiraju talijansku, austrijsku i njemačku privredu, financiraju dakle strane projekte, i to u vrijeme kad domaća privreda vapi za kapitalom. Dakle, od nedavnog smanjenja obvezne rezerve, zbog čega se procjenjuje da će bankarstvu ostati na raspolaganju gotovo milijarda maraka više, nikakve koristi neće imati domaća poduzeća i naši građani. I taj će se novac, slijedeći logiku analize HGK, preliti preko granica. Samo što ovaj put neće otići na ime obvezne rezerve u strane sigurne banke, nego izravnije, preko stranih poslovnih banaka do tamošnjih korisnika kredita.

Bankama su mnogo sigurniji plasmani na strana tržišta i u domaće državne obveznice, a ta će činjenica postati ključni problem makroekonomske politike i bilo kakve gospodarske strategije. Nikakva rasta, razvoja i novih radnih mjesta neće biti bez upumpavanja novca u privredu. Taj novac zasad ne dolazi ni iz banaka, ni od stranih ulagača. Ako ne uskoči ni država, sljedeće godine neće biti gospodarskog rasta, nego samo još dubljeg pada. U promišljanju bilo kakvih makroekonomskih poteza tu bi činjenicu prije svega trebalo imati u vidu.