Jutarnji list: 18. 10. 2000.
SRBI I RATNI ZLOČINI New York Times procjenjuje hoće li se Srbi suočiti sa zločinima koje su počinili u ratovima što su ih započeli i vodili
Nakon otvaranja medija Srbiju čeka ispitivanje vlastitih ratnih zločina
Mnogi obični ljudi prihvatili su srž državne propagande u doba 13-godišnje Miloševićeve vladavine, koja se koncentrirala, kad je tema žrtava uopće i načeta, na srpske žrtve u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu te na zapadno licemjerje u ignoriranju zločina drugih zemalja
Pozivi inozemstva za izručenjem i pokajanjem sve su češći nad ostacima režima Slobodana Miloševića. Srbima se odaje priznanje jer su napokon odbacili čovjeka koji je vodio zemlju 13 godina, kroz ratove odcjepljenja i zločine, ali pohvale su otežane sumnjama.
Hoće li Milošević ikada biti izručen Haagu? Ili je domaće suđenje dovoljno?
Komisija o istini
Ali važnije je pitanje hoće li se Srbi kao narod suočiti s odgovornošću (kolektivna krivnja je ono o čemu mnogi misle) za različite zločine koje su njihove trupe počinile. Ono što se ne razumije dobro izvan Srbije jest da već postoji temelj za samoispitivanje u onome što se naziva civilno društvo - novinari, intelek
tualci, kulturne i političke ličnosti ta su pitanja postavljali već mnogo ranije. No, ta pitanja nisu ušla duboko u srpsko društvo. Mnogi obični ljudi prihvatili su srž državne propagande, koja se koncentrirala, kad je tema žrtava uopće i načeta, na srpske žrtve u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, te na zapadno licemjerje u ignoriranju zločina drugih.Ono što je različito je ne samo otvorenost, već mogućnost uključenja države i vlasti - kroz komisiju o istini, državne medije i sudove - u osvjetljavanju i ispitivanju pitanja srpske krivnje. Vojislav Koštunica već je uvelike stavio do znanja da Haag smatra instrumentom američke politike. On kaže da neće predati Miloševića. No, priznaje potrebu za pravdom i samoispitivanjem.
Zapadne vlade, držeći privatna obećanja koja su dale tijekom Miloševićeve završnice, diskretne su, kao i sam Tribunal. Kažu kako razumiju potrebu da se u Srbiji stabilizira demokracija i ne stavljaju pritisak na Koštunicu. Zatim svi dodaju - barem za sada.
Ali stabilizacija bi mogla trajati dulje nego što bi nekima bilo drago. Ključne institucije su srpsko predsjedništvo i parlament, ne savezne institucije.
- Nitko u ovom trenutku ne može oporbi govoriti o krivnji inprošlosti. Srpski izbori su stvarni i mi ne smijemo zamutiti političko mišljenje - tvrdi Ivan Vejvoda, izvršni direktor Fonda za otvoreno društvo.
Pitanje krivnje postalo je prominentno na kraju bombardiranja zbog Kosova prošlog ljeta, što je ponovno pokrenulo debatu o tome treba li Srbiju "denacificirati".
O zločinima se šuti
Ono što se ne uključuje u raspravu jesu činjenice da Miloševića nije porazio netko izvana, već njegov vlastiti narod, i da Srbija nije okupirana. Ono što se također ne spominje jest da mnogo Srba puno zna o tim zločinima, i da srpske građanske organizacije i nezavisni mediji, od kojih mnoge financira Zapad, već godinama istražuju ta pitanja.
Prije izbora, Koštunica je rekao listu New York Times da bi se zauzeo za "komisiju o istini" koju bi sponzorirala država, a činili bi je povjesničari i stručnjaci.
Milošević je puno učinio Srbima, za što će mu ondje vjerojatno biti suđeno. Neki politički vođe smatraju da bi Miloševića uskoro trebalo izbaciti iz političke cirkulacije, prvo pod optužbom izborne manipulacije, a onda zbog pronevjere poreza, ubojstva itd.
Ali Srbi su ga izabrali i podržavali su godinama njegovu politiku - premda se - većina stanovništva okrenulo protiv njega čak i prije kosovskog rata. Sad kad im je dana šansa da glasuju protiv njega, Srbi su dali jednoznačnu pobjedu Koštunici.
Vejvoda smatra da su pitanja krivnje i odgovornosti važna, ali za njih treba vremena i ona su tretirana drukčije, i ne uvijek uspješno, u Njemačkoj, Austriji Japanu Čileu, Južnoj Africi, Kambodži, Ruandi. Čile se pod Augustom Pinochetom mnogima čini kao bolji model za Srbiju od nacističke Njemačke, s obzirom na ovdašnju mješavinu autoritarizma i demokracije.
Žarko Korać, oporbeni politički voda, bio je netko tko je progovorio protiv etničkog čišćenja u Bosni. - Naravno, bilo je ljudi, dakako u manjini, koji su progovorili protiv onoga što se dogodilo - rekao je. - I naravno, mnogi su bili neinformirani, ili su se na to odlučili, što je također moralna pozicija. To je kompliciran odnos između neinformiranosti i odgovornosti.
No, sad kad su se promijenili državni mediji, ustvrdio je, važno je da Srbi uvide činjenice onako kako ih vidi svijet: - Vođe i utjecajni ljudi trebali bi inicirati širu debatu. Ali, konačno, svaki pojedinac mora odgovoriti na ova pitanja: Što sam ja činio tih dana i koliko odgovornosti ja snosim?