Jedan moj dobar prijatelj, nikako nije mogao položiti vražju matematiku na fakultetu. Izlazio je mučenik pred toga profesora i izlazio, izgubio samopouzdanje i odustao. Počeo je raditi kao tehničar. No, njegovo je poduzeće pokradeno i propalo je. Ostao je zadugo bez posla. Kad se više nije dalo izdržati... žena službenica, dvoje djece, stara mati, podstanarstvo... zaposlio se, kao vozač kamiona. Danas su njegovi kolege sa studija direktori, poduzetnici, doktori znanosti, nadzorni inženjeri i inspektori, a on i dalje, od jutra do sutra, vozi tuđi kamion. Nije položio matematiku, nije bio uporan: nije dobio diplomu. To je njegov život i život njegove obitelji nepovratno okrenulo naglavce. Dosta okrutno, ali kako drugačije?

Ne znamo je li nekad kakav sekretar komiteta SK diplomirao preko veze, vjerojatno jest, ali pripadnici generacija i generacija zagrebačkih studenata mogu posvjedočiti da nikad nisu čuli da bi se kupovali i najobičniji ispiti, a kamoli diplome. Onaj tko nije završio školu, radio je ono što je mogao s obrazovanjem kakvo je imao. Danas, medutim, moja djeca pucaju od smijeha kad im kažem kako uopće ne vjerujem da se za novac može postati inženjer, profesor ili pravnik i da je takvo što čak odvratno i slušati.

Može se, kažu, može, i te kako, i šire ruke ne vjerujući da jedna majka i jedan otac, ljudi inače pri zdravoj pameti, uopće mogu biti tako sumanuto naivni. Premda poljuljani, mi ne odustajemo, više iz blesavog principa - da djevojke ne bi dobile pogrešnu poduku - nego iz čvrstog uvjerenja da je to nemoguće. Proteklih desetak godina više puta su se, uostalom, u kuloarima mogli čuti tračevi o tome kako su dojučerašnji vozači kamiona, službenici i posjednici svjedodžbi škola učenika u privredi odjednom diplomirali, pa i magistrirali na prestižnim fakultetima, a među njima su se osobito spominjala i javnosti poznata imena iz političkih, tajkunskih i vojnih krugova. Pričalo se da je jedan general 'diplomirao' čak iste godine kad je u Zagrebu upisao četverogodišnji studij. No, takve je glasine lakše potpisnuti, nego svojoj djeci - koje želimo odgojiti kao marljive i vrijedne ljude - priznati da je Hrvatska danas takva država u kojoj se skoro sve može kupiti na tezgi, za novac ili protuuslugu. Škola, pravo na liječenje, titula, oslobođenje od poreza i pravda. Ohrabrujući je zato bio primjer Ante Đapića i njegova mentora Borisa Kandarea koji su na splitskom Pravnom fakultetu pokušali podmetnuti lažni magisterij, ali je podvala provaljena i dvojica HSP-ovaca su dospjeli na sud.

- Vidiš! Vidiš li sad!? - pokazali su mi kod kuće. Rekla sam: dobro, to je jedan slučaj koji ne dokazuje da je cijelo visoko školstvo korumpirano.

Pa da! I o diplomama Prometnog fakulteta godinama kolaju svakojake priče. One su dosad stotinu puta morale doći do Ministarstva znanosti, do rektora, do dekana i do gradonačelnika. Ali nitko nije poduzeo istragu. Sada kažu da je stvar u tome što deset godina nema inspekcija koje bi se bavile utvrđivanjem nezakonitosti na fakultetima. Zašto nema, ne zna se.

U svakom slučaju, dok oni razglabaju o autonomiji sveučilišta, o uvođenju sistematičnih tržišnih principa u visoko obrazovanje i o 20 kriterija kvalitete sveučilišta, studenti pojedinih fakulteta im točno znaju kako se kupuju određeni ispiti i koliko to stoji. Isto se tako točno zna koji časni profesori daju ocjene isključivo za znanje, a kod kojih se može proći i s njemačkim markama. U negativnu kontekstu studenti godinama govore uvijek o istim, javnosti poznatim profesorima, čije bi kolegije bilo zanimljivo ovdje navesti imenima, da se vidi kako je apsurdno da takvi ljudi predaju to što predaju.

Ima tome više od 15 godina, jedan mi je profesor s mariborskog sveučilišta prekinuo intervju jer mu je počinjalo predavanje. Rekao je da ne smije zakasniti jer ga studenti ocjenjuju, a ako dobije lošu ocjenu, izgubit će posao. Na našim fakultetima profesori vječno kasne i po sat vremena ili čak uopće ne dođu. Ne može se stati na kraj čak ni nečemu tako trivijalnom, a kamoli korupciji.