Dok je predsjednik države Stipe Mesić jučer boravio u Budimpešti, u urede premijera Račana, predsjednika Sabora Tomčića, predsjednice Županijskog doma Katice Ivanišević, te predsjednika svih parlamentarnih klubova stranaka stiglo je njegovo pismo na 12 stranica, datirano 16. listopada, u kojemu navodi sve što on drži propustima u tekstu Nacrta promjene Ustava, o kojemu se nedavno raspravljalo u Saboru.

Poznato je da je Predsjednik bio nezadovoljan činjenicom što je otvorena parlamentarna raspava o izmjenama Ustava a da on prije toga nije dobio na uvid prijedlog nacrta. Nezadovoljstvo je izazvalo to što je inicijativa za izmjenu Ustava bila zajednička, potpisali su je, naime, Mesić i premijer Račan. Drugi razlog za nezadovoljstvo bio je to što su u Nacrtu izmjena Ustava, priređenom za prvo čitanje, predsjednikove ustavne ovlasti znatno smanjene u odnosu na sadašnji Ustav. Stoga u uvodnom dijelu pisma Predsjednik podsjeća i Vladu i parlament da prema članku 136. Ustava koji je na snazi on kao šef države ima pravo inicirati izmjenu Ustava ako za to dobije jednu petinu zastupnika.

No, Mesić konstatira da je političko stanje u državi opterećeno problemima te da bi bilo najbolje da se nakon provedene rasprave u drugo saborsko čitanje uputi prijedlog izmjena Ustava koji bi potpisali on i Račan. Izračunali smo, inače, da u varijanti da Mesić odluči lansirati neki novi prijedlog ustavnih promjena, treba prikupiti 30 zastupničkih glasova, što bi mu bilo moguće samo ako bi na svoju stranu pridobio znatan broj zastupnika HDZ-a. Naime, poznato je da može pouzdano računati na sedam glasova HNS-a, IDS-a i LS-a, što znači da bi mu nedostajala još 23 glasa potpore novoj inicijativi.

Među glavnim prigovorima koje Mesić ima na Nacrt izmjena Ustava, koje je inače napravio saborski Odbor za Ustav, jest taj što se kroz mehanizam donošenja određenih odluka, uz potpis predsjednika traži i supotpis premijera, kumuliraju prethodna i naknadna kontrola akata koje donosi šef države. Naime, predsjednik bi mogao imenovati hrvatsku diplomaciju i otvarati diplomatske urede samo na prijedlog Vlade, što Mesić drži prethodnom kontrolom šefa države, te uz supotpis premijera, što je po njemu naknadna kontrola. Ista bi situacija bila i kad bi donosio uredbe sa zakonskom snagom u slučaju ratne opasnosti ili unutarnjeg izvanrednog stanja te pri raspuštanju Zastupničkog doma Sabora. Mesić upozorava Vladu i parlament da je kumulacija tih kontrola nad šefom države pravno nedopustiva, jer otvara mogućnost zloporabe kontrolnih mehanizama. Sam Mesić ilustrira što bi kumulacija kontrola značila u praksi. U tom slučaju, napisao je, predsjednik države ne bi mogao imenovati nijednog veleposlanika a da mu premijer prije toga ne predloži konkretnu osobu za to mjesto. No, i nakon što prredsjednik RH donese odluku o imenovanju veleposlanika na prijedlog premijera, premijer bi mogao odbiti supotpisati tu odluku, jer šef države, primjerice, nije poslušao njegov prijedlog ili se premijer predomislio. U političkom smislu, kumulacija kontrolnih mehanizama u rukama premijera pretvorila bi šefa države u čistu formalnost, bez stvarnih ovlasti.

Nadalje, Mesić je protiv izbacivanja sintagme po kojoj je predsjednik RH državni poglavar, bez obzira na to što je svjestan činjenice da je nepopularna. Tom sintagmom, smatra Mesić, određuje se statusni položaj šefa države u ustavno-pravnom poretku Republike. Nadalje, protivi se izbacivanju ovlasti kojom se predsjednik RH brine za poštivanje Ustava, jer je drži iznimno važnom, a dodaje da tu ovlast imaju predsjednici država i u drugim parlamentarnim sustavima. Izbacivanjem tog dijela predsjedniku bi se oduzela ustavna osnova iz koje on crpi pravo nadzora nad djelovanjem i stabilnošću državne vlasti, pa i obavještajne zajednice.

Mesić je stavio prigovor i na prijedlog da međunarodne ugovore koje ne ratificira Sabor sklapa predsjednik na prijedlog Vlade. Mesić upozorava da to nema smisla, jer nije jasno kako će, kada i gdje predsjednik RH sklopiti bilo kakav ugovor ako za njega prije toga treba prijedlog Vlade. To bi bilo neodrživo i zato što predsjednik RH zastupa zemlju u inozemstvu, pa treba imati ustavnu ovlast sklapanja međunarodnih ugovora.

Nadalje, Predsjednik se zauzima da se institut izvješća o stanju države i nacije potpuno izbaci iz Ustava, ali ako bi se zadržao, onda drži nepraktičnim da taj dokument šef države sastavlja u suradnji s premijerom. Mesić pita kako bi bilo moguće da izvješće predsjednika Republike bude pisano u suradnji s predsjednikom Vlade, kao i tko bi nakon podnošenja takvog izvješća bio kritiziran - predsjednik ili premijer. Mesić se protivi i mogućnosti da se o takvom izvješću raspravlja u parlamentu, dodajući da se zaboravlja da predsjednik RH nije politički odgovoran Saboru.

Što se tiče ustavno-pravnog položaja obavještajne zajednice, Mesić upozorava da nijedan ustav demokratske zemlje ne sadrži odredbe o tajnim službama. No, ako one ipak uđu u hrvatski Ustav, Mesić kaže da predložena rješenja treba mijenjati jer su kontraproduktivna i bit će stalan izvor konflikata. On se zauzima da predsjednik nadzire učinkovitost cijelog sustava, te imenuje upravu obavještajnih službi, i vojnih i civilnih.

Nadalje, Predsjednik smatra da bi među njegove ovlasti trebalo ući i predlaganje guvernera i članova Savjeta Hrvatske narodne banke, koje bi imenovao Sabor. Smatra također da bi se moglo razmisliti o tome da predsjednik predlaže suce Ustavnog suda. Predsjednik je i protiv toga da se u situaciji kad on pokreće raspuštanje parlamenta prethodno mora konzultirati s predsjednicima zastupničkih klubova.