Držeći se izbornih obećanja, promjene su Ustava zajedničkim potpisom inicirali predsjednik Mesić i premijer Račan. Ali nadležni je saborski odbor, uz potporu vlade, šefu države drastično srezao ingerencije. Mesić je, uzdajući se u svoj glavni adut, veliku podršku javnosti, od Sabora rezolutnim pismom zatražio da mu se ostave gotovo sve ovlasti, čak i ona o tituliranju državnim poglavarom. Široko postavljena lista vjerojatno je ponuda za trgovinu. Mesić traži sve - da bi dobio ono do čega mu je zaista stalo.

Što sada? Predsjednik Republike svoje zahtjeve parlamentu ne može nametnuti, vladajuća šestorka predložene ustavne promjene mimo njegove volje faktički ne može izglasati. Ni jedna od mogućnosti koje Mesiću stoje na raspolaganju - realno nije provediva. Nije realno ni da vladajuća koalicija za osporeni prijedlog sakupi dovoljan broj glasova. Prije bi se i ona sama u tom glasanju mogla raskoliti.

Nema sumnje da se Hrvatska na izborima izjasnila kontra Tuđmanova predsjedničkog sistema, optirala je za parlamentarizam. Ali što to stvarno znači nije konkretizirano. Generalno, znalo se da treba ojačati ulogu Sabora i vlade, na račun predsjedničkih ovlasti. U proteklih devet mjeseci ispostavilo se da Tuđmanov i Mesićev prezidencijalizam nisu isti. U svemu ostalome - situacija je ambivalentna. Vlada se pokazala slabom i neodlučnom. Rezultat je to njene sistemski potisnute pozicije, ali i njenog personalnog sastava. Sigurno je da ulogu vlade Ustavom treba ojačati, ali vidjelo se da su joj i poticaji s Pantovčaka - dragocjeni. Premijer smatra kako bi s kancelarskim ovlastima bio efikasniji, analitičari se boje njegove neodlučnosti, smatraju da se Račanovom kabinetu ne smije prepustiti da sam sebi udara ritam. Predsjednik Mesić pokazao je da u stani-pani situacijama reagira državnički, zna povući poteze za koje nitko drugi nema petlje. Ali i njegove je apetite nužno ograničiti.

Po svemu sudeći, sukob oko sadržaja ustavnih promjena između Predsjedničkih i Banskih dvora rezultirat će nekim kompromisom. Ali iz dosadašnje je rasprave moguće zaključiti da se u promjene Ustava krenulo u nevrijeme. Hrvatskoj je u ovom trenutku najvažnije otvaranje procesa ekonomske konsolidacije, ustavne je svađe od tog zadatka udaljavaju. Drugo, promjene Ustava u vladajućoj se garnituri doživljavaju kao način borbe za moć, iznalaženje uravnoteženog modela funkcioniranja države u drugom je planu. Glavni je problem gdje će moć stolovati - kod Mesića ili kod Račana. Proklamirano jačanje uloge Sabora nitko više ne spominje. Treće, ustavne se promjene postavljaju prema sadašnjim Ijudima i postojećem odnosu snaga, ne principijelno. Zato stručnjaci i tvrde da će s promjenom vlasti i hrvatski Ustav ponovo na remont.