Vlada, sindikati i poslodavci konačno su ove srijede na Gospodarsko-socijalnom vijeću utvrdili nacrt socijalnog sporazuma. Tekst se mukotrpno rađa dva mjeseca, još od ljetnog idiličnog tripartitnog susreta na Plitvicama. U međuvremenu je dobio i četiri posebna priloga (o poreznoj politici, politici plaća i zapošljavanja, te popis niza zakona koji se mijenjaju do kraja godine), no iz silnog mnoštva papira nazire se tek - socijalna magla. Sljedećih mjesec dana socijalni partneri raspravljat će i brusiti na brzinu sklepani nazovi socijalni pakt, a 24. studeni dogovoren je kao rok za konačno uobličavanje pakta, spremnog za potpisivanje. Zadani hodogram djeluje prilično pretenciozno. Još prošlog tjedna, kada na GSV-u nacrt pakta nije dobio zeleno svjetno, sindikati su predloženi tekst nazivali »sirovim« i preopćenitim, a ni druga dva partnera nisu baš sjajila od zadovoljstva. U proteklih tjedan dana u tekst socijalnog pakta nije zalutala ni jedna konstruktivna izmjena, zbog koje bi socijalni partneri mogli reći da ga mirne duše puštaju na raspravu. Nacrt pakta, kao i prilozi, vrve općenitim frazama, poznatim analizama gospodarskih i socijalnih prilika i obilato »pravcima i ciljevima gospodarske politike«.

Vlada, sindikati i poslodavci dva se mjeseca vrte u krugu istih nepoznanica gospodarske i socijalne politike za sljedeće tri godine. Socijalni pakt samo je vjerno ogledalo takva stanja. U njemu nema konkretnih gospodarskih mjera za izlazak iz krize, ništa se konkretno ne nudi za zaustavljanje rasta nezaposlenosti i novo zapošljavanje, nepoznata je politika plaća, a porezna politika daje se u natuknicama. A ničega konkretnog nema zato, što Vlada nije socijalni pakt popunila prijedlogom konkretnih mjera. Nije, doduše, ni mogla, budući da još nije pripremljen gospodarski program niti konačni prijedlog državnog proračuna za sljedeće tri godine. A dok još sama pokušava dokučiti što u stvari hoće, Vladi se i ne žuri sa socijalnim paktom. I posve joj odgovara iskrsla svađa sindikata i poslodavaca oko socijalnog mira. Dok poslodavci ultimativno traže od sindikata da u socijalnom paktu potpišu i trogodišnji moratorij na štrajkove, većina sindikata neće ni razgovarati o bezuvjetnoj »predaji«. Spremni su, doduše, zajamčiti da neće štrajkati, ali samo ako Vlada i poslodavci budu poštivali socijalni pakt. Ako ga prekrše, posegnut će i za štrajkom. Ne žele ga se odreći, jer je štrajk najmoćnije sindikalno oružje.

U sporu sindikata i poslodavaca oko obveze socijalnog mira Vlada se drži nevino poput djevice. Ona i bi i ne bi socijalni mir. Odnosno, od sindikata ga ne traži izričito, ali ga svakako smatra poželjnim za duge godine gospodarskih i socijalnih reformi. No, zasad ne inzistira otvoreno da se sindikati odreknu štrajkova, jer im baš i nema što lijepo ponuditi za uzvrat. Ako se zna da će prilikom restrukturiranja poduzeća i niza stečajeva veliki broj radnika završiti na burzi, ako je Vlada već najavila da će sljedećih godina zalediti ili usporiti rast plaća, ne može sindikatima otvoreno reći da još budu i kuš. Kako će Vlada sljedećih dana uobličavati mjere gospodarske reforme tako će i rasprava o socijalnom paktu dobivati smisao. Pitanje je, hoće li Vlada dovoljnom brzinom popunjavati nepoznanice i hoće li tri partnera imati vremena postići dogovor o ključnim potezima u sljedeće tri godine. Malo je vjerojatno da će se socijalni pakt potpisati do kraja studenog, ali je posve sigurno da će onda, kad Vlada konačno otvori karte, biti izvijesnije slijedi li Hrvatskoj krajem godine socijalni pakt ili - rat.