“Čestitke srpskom narodu jer je smijenio Miloševićev represivni režim, koje su u Beograd stigle sa svih strana svijeta, i u Hrvatskoj su izazvale razmišljanja i dvojbe o budućoj politici Zapada prema SRJ. Od demokratske Srbije Hrvatska doduše očekuje gospodarske koristi, no s druge strane iz Zagreba gotovo ljubomorno pogledavaju prema Srbiji koja je od izolirane europske crne rupe preko noći postala država s potporom Washingtona, Pariza, Bruxellesa... Neslužbeni dokument Carla Bildta po kojemu bi se države jugoistočne Europe morale bliže povezati i zajedno pridružiti EU, samo je dolio ulje na vatru. Izazvao je strah da velike sile, jednako kao na povijesnim bečkim, berlinskim, versajskim kongresima i konferencijama u povijesti, kane po svojoj logici određivati odnose sila na Balkanu. I da bi Hrvatska zbog strategijskih interesa Zapada mogla biti oštećena.

Hrvatska zbog, Tuđmanova nasljeđa, osobito uplitanja u rat u BiH, kršenja ljudskih prava tijekom oslobađanja krajine i izolacionističke politike HDZ-a, kod ulaska u EU daleko zaostaje za, recimo, srednjoeuropskim i baltičkim državama. Poslije svršetka Tuđmanove vladavine i poraza HDZ-a na izborima 3. siječnja, počela je uspješno nastupati u međunarodnoj zajednici. Ušla je u WTO, počela je pregovore s EU-om, s NATO-om već priređuje zajedničke vojne vježbe. No strategijski interes Hrvatske da osigura individualni postupak EU-a bez obzira na druge države na jugoistoku Europe, za sada nije ostvaren. Za devet medenih mjeseci hrvatska se diplomacija nije uspjela povijesno odcijepiti od svih planova bruxelleskih trustova mozgova.

Hrvatska diplomacija doduše oštro odbija svaku pomisao da se mora pridružiti zajedno s balkanskim državama, iako iz Bruxellesa nije stigao signal koji bi kod naših južnih susjeda uklonio sve brige. Naprotiv, fraze koje poslije pobjede Vojislava Koštunice u SRJ dolaze iz usta Madeleine Albright, Robina Cooka i drugih dežurnih propovjednika demokraćije, na žalost su nadasve slične onima iz siječnja kad se poslije poraza na izborima raspao hadezeovski režim. Stoga možemo očekivati da će Beograd uskoro krenuti putem Zagreba u smjeru Bruxellesa.

Zagreb s nezadovoljstvom prihvaća činjenicu da zapad Beogradu ne postavlja jednake zahtjeve za ulaz u međunarodnu zajednicu kakve je postavljao Hrvatskoj poslije Tuđmana. Hrvatska vlada zbog suradnje s Haagom plaća visoku cijenu i proživljava teške potrese u unutarnjoj politici. Zbog toga je za Zagreb neprihvatljivo da je Zapad zbog svojih strategijskih interesa spreman Srbiji progledati kroz prste bitno više nego što zaslužuje i što odgovara Hrvatskoj, jednoj od žrtava Miloševićeve ekspanzionističke politike.

Jednako kako su diplomati velikih sila u prošlosti miješali balkanske karte po svojoj logici i bez obzira na interese pogođenih državica, dandanas se može dogoditi da Zapad u ostvarivanju projekta dugoročne pacifikacije i stabilizacije Balkana pragmatično popušta Beogradu. Dakako nikomu ne pada na pamet nekakva balkanska asocijacija o kojoj ovih dana naklapa hrvatska desnica, no ako Zapad u budućnosti zbog svojih interesa djelomično zaboravi srpske grijehe u krvavom desetljeću na Balkanu, Hrvatska će se jamačno osjećati izigranom I ne samo Hrvatska” zaključuje Peter Žerjavič.