Račanovi socijaldemokrati mogli bi biti optuženi za krivo predstavljanje. Sve se češće, naime, čuju tvrdnje da u SDP-u nema gotovo ničega što bi se moglo smatrati socijaldemokratskom politikom. O tome postoji suglasnost između autoriteta vrlo širokog spektra - u samo nekoliko posljednjih dana o tome je govorio američki profesor Bogdan Denić, koji smatra da u ponašanju aktualne vlasti “nema ni traga” socijaldemokraciji, ali i fra Zvonimir Bono Šagi, koji priznaje da ga je SDP razočarao “jer se premalo bavi socijalnim temama”, “previše je kapitalistički”.

Račanova, uglavnom SDP-ovska, vlada uvodi u Hrvatsku bezobzirni kapitalizam, pa ih zato sve češće i proglašavaju crvenim kapitalistima. Država se prema građanima više ni u kom pogledu ne osjeća obaveznom. Ukinuta su ili dovedena u pitanje mnoga prava koja su Hrvati držali normalnim. Radnici se šalju na ulicu, jer se vlada ne smatra odgovornom za neuspješno poslovanje poduzeća. Potpredsjednik Linić pritom pokazuje suptilnost goniča robova. Oni koji su u osjećaju za pravdu nešto napredniji od Franje Tahija upozoravaju da je socijalna bomba iz Linićeve radionice već počela otkucavati. Situaciju dodatno dramatizira činjenica da je hrvatsko društvo razdrto na uski broj bogataša i sve masovniju bijedu. Čak i vladajući priznaju da u Evropi, ni u njenom tranzicijskom dijelu, nema zemlje s takvom socijalnom nejednakošću.

Ignorirajući činjenicu da, prema najnovijim istraživanjima, milijun i četiristo tisuća građana nema novaca za hranu i stanovanje, Vlada uvodi goli tržišni princip i tamo gdje mu nije mjesto. Upravo se raspravlja o zdravstvenoj reformi po kojoj ni zdravlje više neće biti besplatno. Zdravstvene će se usluge ili reducirati ili dodatno plaćati. Predlagačima je jedini problem što te troškove može podnijeti samo oko deset posto stanovništva. Ostalima će zdravlje biti čista lutrija.

Još je skandalozniji prijedlog reforme visokog školstva prema kojem bi studirati mogli samo oni koji to mogu platiti. Hrvatska jednu od svojih najvećih dragocjenosti ima u obrazovanim Ijudima. U socijalizmu školovanje je bilo besplatno i zato široko dostupno. Nova vlast sada optira za “univerzalno načelo plaćanja školovanja, to jest uvođenje isključivo tržišnog modela”. Unatoč bajkama o kreditima, reforma se svodi na činjenicu da će se obrazovati samo bogati. Sve ostale čeka sudbina šljakera. Tako radikalan tržišni model nigdje se u Evropi ne primjenjuje. Profesor Gvozden Flego upozorava da je to “anakrono fetišiziranje tržišta” suprotno u Evropi dominantnom načelu besplatnog školovanja. Prijedlog o plaćanju studija suprotan je i preporukama EU. Flego smatra da će takva reforma “drastično smanjiti broj studenata i snažno ih socijalno diferencirati” te se čudi da se takav model predlaže u državi koja je po Ustavu socijalna i u kojoj najveći broj mjesta u Saboru imaju socijaldemokrati i socijalliberali. Engleski profesor Lewis Elton ponuđenu kvazi-reformu također smatra problematičnom i primjećuje da se “takva pitanja kod vas ne postavljaju kad se radi o potpori u vojsci”. Za armiju para ima, za obrazovanje - nema!

S obzirom na te činjenice, i na općenito reduciranje socijalnih stečevina i prava, uopće nije iznenađujuće da je u Hrvatskoj došlo do velikog razočaranja tranzicijskim promjenama. Hrvati danas tvrde da im je socijalistički režim više pružao. U ljetos objavljenom istraživanju troje od četvoro Hrvata izjasnilo se da su prije deset godina, 1989., živjeli bolje nego danas. Kada se zbroje oni koji su od prelaska iz komunističkog u demokratski sistem očekivali više (59 posto), oni koji izjavljuju da su jako razočarani (18 posto) te oni koji “nisu ni očekivali ništa dobro” (9 posto), ispada da je u negativni saldo uvjereno 86 posto Hrvata.

Razočaranost rezultatima tranzicijskog procesa nije hrvatski specifikum. Bilježi se i u drugim ex-komunističkim zemljama. To nikako ne znači da u veliki prevrat nije trebalo kretati, ili da je ondašnji sistem imao perspektivu. Oko toga nikakve dileme nema. Ali se iz današnje situacije može primijetiti da s prljavom vodom nije trebalo baciti i dijete. U socijalizmu su svakako postojale neke vrijednosti koje su ljudi smatrali samorazumljivim i za koje nisu ni računali da će ih izgubiti. Socijalna sigurnost, gotovo puna zaposlenost, faktički besplatna zdravstvena zaštita, jeftino stanovanje, dostupno i dobro školovanje, sigurne mirovine - tek se iz današnje perspektive čine sjajnim prednostima.

Iz situacije ogromne socijalne sigurnosti, koja se nije mogla održati, prešlo se u totalnu socijalnu nesigurnost, što nije bilo ni nužno ni neizbježno. Trancizijske su zemlje u tom pogledu općenito zakazale pa im zato visok postotak stanovništva pati od nostalgije za socijalnim pravima iz prošlog vremena. Kapitalistički sistem pokazao se jačim, ali poraženi socijalizam sada se osvećuje tako što neke činjenice iz njegove prakse ponovo postaju predmetom čežnje “internacionale prezrenih”. Znanstvenici u svijetu sve se češće bave tim fenomenom, sve se češće čuje konstatacija da se sa slomom socijalističkog projekta - kapitalizam brutalizirao. Ostajući bez svoga povijesnog rivala, može sebi dopustiti ponašanje planetarnog gazde. Obara nadnice, produbljuje razlike, ukida socijalne ustupke...

U Hrvatskoj taj je problem dodatno zaoštren jer se stranka, koja je između ostalog isplivala i na valu uspomena na “bolju prošlost”, ne usudi zastupati ni normalne socijaldemokratske vrijednosti, oko kakvih se trude istoimene stranke na zapadu. Potreba za socijalnom pravdom izabrala je SDP, ne samo zato jer se ta stranka predstavljala socijalno osjetljivijom od HDZ-a, nego i zato jer su ljudi vjerovali svome sjećanju. Ali socijalne teme, pravdu i prava, socijalne standarde nova je vlast potpuno zapostavila. Hrvatskom danas vitla crveni kapitalizam, bez ljudskog lika.