S prispodobom Mesića kao "nasmiješenog Tuđmana" - a ta je neugodna opaska, sjetimo se, bila posljednji ulog Ivice Račana u predsjedničku kampanju Dražena Budiše - počela je suradnja premijera i novoizabranoga hrvatskog predsjednika. Da to nikako nije bio "početak jednoga divnog prijateljstva", nego najava naporna sustanarstva ili kohabitacije, danas možemo biti više nego sigurni.

Nema, naime, u zemlji većih političkih rivala nego što su jedan drugome Mesić i Račan. Nema, naposljetku, veće opozicije u Hrvatskoj od one koju su sami sebi uspjeli proizvesti u vladajućoj koaliciji. Račan je već izbor Stjepana Mesića za predsjednika Republike, izgleda, doživio kao osobni neuspjeh.

Naime, nasuprot njegovoj smrtnoj ozbiljnosti i temeljitosti, pojavio se, tada s margina politike, jednostavan političar i on je taj čas uspio kod birača. Račan kao da se zbog toga naljutio na građane: njemu je trebalo uložiti godine truda za politički come-back, a Mesić se građanima svidio preko noći. Račan se kao premijer zemlje koja je u potpunom gospodarskom kolapsu ubrzo morao početi baviti matematikom, a u drugi plan potisnuti pitanje svoga imidža. Dok je pregovarao o stečajevima, primao sindikate, smišljao porezne reforme, vodio sjednice Vlade, krpao proračun, Račan je, dakle, mogao samo zavidno pratiti što sve predsjednik Mesić poduzima ne bi li ga javnost još bolje prihvatila.

Kod Mesića je - za razliku od Račana vrlo izražena svijest o tome da nije važno samo kakve su ti namjere, koliko želiš raditi i što možeš napraviti, nego da je za političara presudno kako ga javnost zapravo doživljava. Usiljeni odnos dvojice najviših državnih dužnosnika prenio se, eto, i na raspravu o važnu i vrlo osjetljivu pitanju promjena Ustava. Pregovori o novom sadržaju Ustava vode se sada kao da je riječ o nekakvom sporazumu o nagodbi i primirju između Mesića i Račana, a ne o mijenjanju akta na kojemu počiva suverenitet zemlje. A koja je bit toga spora najbolje govori sam Mesić u svom zadnjem pismu kad kaže da se, naprimjer, formulacijom “državni poglavar" u Ustavu opravdano regulira - status predsjednika Republike. Još jednostavnije od toga, opet iz ustiju predsjednika Mesića, "Predsjednik mora biti najinformiranija osoba u zemlji". To tko treba biti šef države opravdana je dilema i trebaju razriješiti, ali je posve neprirodno da su upravo Predsjednik i premijer, dakle osobe čije ovlasti sada treba definitivno razgraničiti – nositelji prijedloga tih istih promjena. Kako možemo od njih očekivati da će tome prići posve neopterećeno i objektivno? Zar bi se uopće dali u politiku kad bi im bilo svejedno imaju li kakve ovlasti ili ne? Mogu li Račan i Mesić, dok pregovaraju o Ustavu, do kraja zatomiti svoj osobni sukob? Oni, jasno, imaju i potrebu i pravo sudjelovati u javnoj raspravi o smanjivanju ili povećavanju svojih ovlasti, ali bi se trebali kloniti bilo kakve formalne inicijative.

Bilo bi bolje kad bi ipak, uvažavajući i one primjedbe što su ih dali Mesić i Račan, na kraju obje skupine - i Predsjednikova i premijerova - dale svoj stručni pravorijek i kad bi onda saborski Odbor za Ustav, koji je za to nadležan, mišljenje stručnjaka pretvorio u prijedlog promjena Ustava, bez obzira na to koliko će takav prijedlog naposljetku korespondirati s prohtjevima najviših dužnosnika. Tu ne bi trebalo zanemariti ni primjedbe koje je dao Klub zastupnika HDZ-a, posebno ako se, kao što kaže predsjednik Mesić, želi doći do općega konsenzusa. Kakav god bio ishod spora u vezi s Ustavom, to neće do kraja riješiti pitanje tko je glavni u zemlji, niti to građane bogzna kako zanima, a najmanje će ta iscrpljujuća rasprava pomoći vladajućoj koaliciji da ispuni ijedno od svojih predizbornih obećnja.

U Ustavu, kao što je poznato, ne piše na koji će se način umirovljenicima vratiti njihove ukradene mirovine. Ne piše ni to kako će se otvoriti 200 tisuća radnih mjesta. U Ustavu nema formule o povećanju standarda. Nema ni slova o otvaranju proizvodnih pogona. Neće se sigurno dopisivati ni poglavlje o stranim ulaganjima. Ruku na srce, ovlasti kakve sada još ima predsjednik Mesić nisu to što Vladu ometa da brže pokreće reforme koje je obećala koalicija šest stranaka.

Iako su ovlasti PredsjeIdnika sada jednake kao i u Tuđmanovo vrijeme, ne može se ni usporediti razina autonomije koju ima Račanova administracija s onom koju je, naprimjer, imala Matešina vlada. Tu postoji i jedan paradoks: Vlada bi htjela da Mesić ne radi gotovo ništa, odnosno da nema glavne ovlasti, a s druge strane nije im nimalo po volji kad sve nezadovoljstvo i sve kritike bivaju usmjerene Vladi. No, teško da može biti podjele odgovornosti ako nema i podjele ovlasti.

Hrvatska, međutim, i s ovim Ustavom može u Europu, ali ima još tisuću stvari bez kojih ne može. Zato bi javnost vjerojatno radije vidjela kako se Mesić i Račan redovito sastaju, ne zato da bi se pogađali o ovlastima (a treba podsjetiti da je većina njihovih sastanaka upravo to imala za sadržaj), nego da bi se dogovarali kako jedan drugome mogu pomoći da realiziraju sva važna izborna obećanja koalicije kojoj obojica pripadaju.