Novi list: 22. 10. 2000.
TONČI MAJIĆ, PREDSJEDNIK DALMATINSKOGA KOMlTETA ZA LJUDSKA PRAVA O BRUTALNIM DELOŽACIJAMA U SPLITU
MATE LAUŠIĆ JE RATNI ZLOČINAC
Tije
kom 1993. i 1994. iz stanova je izbačeno oko 10.000 ljudi · Postoje svjedoci koji su spremni potvrditi da su iz Ministarstva obrane dolazile liste stanova koje se može i treba oduzeti, a Mate Laušić je to svojim zapovijedima i omogućioMate Laušić je ratni zločinac. To tvrdi Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskoga komiteta za ljudska prava, splitske nevladine organizacije sa sedmogodišnjim, na trenutke i krvavim, iskustvom istjerivanja iz stanova koje je kulminiralo u Splitu 1993. i početkom 1994. “
Te brutalno nasilne deložacije ne bi bile moguće bez posve otvorene podrške Vojne policije kojoj je Mate Laušić bio na čelu. Sve te deložacije on je mogao spriječiti”.· Imate li dokumente kojima biste potkrijepili svoju tvrdnju?
- Imam. Riječ je o naređenju Vojnoj policiji da prilikom provale u stan imaju pravo isključivo popisati imena i prezimena ljudi koji su u stanu - legalnih stanara i provalnika - i nakon toga napustiti stan, što zapravo znači ostaviti obitelj, najčešće ženu s djecom, na mil
ost i nemilost grupi od desetak totalno nekontroliranih vojnika, često pijanih, pa i drogiranih.· Želite reći da je to naređenje izdano namjerno kako bi se omogućila oduzimanja stanova?
- Točno. Bio je to izuzetno važan instrument politike etničkoga čišćenja koja je bila službena politika hrvatske Vlade. Mogu dokumentirati da su upadi u stanove, kao i ponašanje Vojne policije, u svakom trenutku bili kontrolirani te da se sve moglo zaustaviti - da se htjelo.
· Oduzimanje stanova nije bilo stihijsko?
- Ne. Postoje svjedoci koji su spremni potvrditi da su iz Ministarstva, obrane dolazile liste stanova koje se može i treba oduzeti. U Splitu su postojali kvartovi u koje se smjelo i oni u koje se nije smjelo upadati.
· Po kojim bi se međunarodnim odredbama Laušića moglo teretiti?
- Nisam do te mjere istražio pravni segment problema, ali znam da masovno istjerivanje iz stanova predstavlja ratni zločin. Podsjećam, iz svojih je stanova izbačeno oko 10.000 ljudi. Vrlo je važno i to da su oni koji su tih godina živjeli u vojnim stanovima svo to vrijeme živjeli u strahu i spavali obučeni čekajući hoće li ih noću doći izbaciti. Istodobno su znali da im nitko ne može i neće pomoći, Vojna policija najmanje. Nekoliko puta civilni policajci pokušali su pomoći stanarima, ali su i sami dobili batina.
· Kako su izbacivanja prestala?
- Polovinom 1994., zaslugom brojnih nevladinih organizacija te osobito ondašnjega Posebnog izvjestitelja UN-a za ljudska prava Tadeusza Mazowieckog. Dalmatinski komitet za ljudska prava također je ponosan na svoj doprinos. Na temelju nekoliko slučajeva deložacija koje smo uspjeli internacionalizirati istjerivanja su prestala, iako je Laušićeva naredba i dalje vrijedila. Nedugo nakon toga, krajem svibnja, on je izdao novu, preciznu zapovijed o tome kako se Vojna policija u takvim slučajevima mora ponašati, odredivši da nasilne istjerivače mora izbaciti iz stana. Nekoliko dana nakon toga, vojnici su po tko zna koji put pokušali provaliti u jedan stan u Splitu, ali je intervenirala antiteroristička Vojna policija, i izbacila ih iz stana.
· Takva se zapovijed mogla izdati i mnogo ranije?
- Svakako. Međutim, tijekom 1993. vojne vlasti su ocjenjivale da još uvijek mogu proći samo s obećanjima. Svijetu su obećavali da će upadi u stanove prestati, nakratko bi zaista i jenjali, ali potom za 15 dana krenuli još jače.
B. PAVELIĆ