Hoće li ustavne promjene promijeniti i hrvatsku političku scenu? Može li ustavna »krojačnica« iskrojiti i nove modele stranačkih koalicija u bližoj budućnosti? Je li koalicija šestorice dovoljno čvrsta da preživi ovo prvo veće iskušenje? Kome je u interesu polupredsjednički, a kome parlamentarni ili kancelarski tip vladanja u Hrvatskoj? Tko u Saboru može dobiti 101 glas zastupnika za ustavne promjene? Kome će se prikloniti oporba - predsjedniku ili premijeru? Ta i brojna druga pitanja otvaraju se još od pisanja prvih redaka ustavnih promjena s tim da su »reakcije na akcije« sve žešće, a i sve je manje prostora za iskreni dijalog bez fige u džepu. Možda je upravo zato predsjednik Stipe Mesić umjesto da pozove na šalicu kave premijera Račana radije odabrao usluge Hrvatskih pošta i u pismu mu potanko opisao svoje neslaganje s onim što su zastupnici prihvatili kao prijedlog ustavnih promjena i što bi zapravo trebao biti temelj za njihovo izglasavanje sredinom studenog.

Poglavito, poslije najnovijih prijepora između Predsjedničkih i Banskih dvora oko ustavnih promjena sve je više nepoznanica oko »finala«, jer moguća su i nova saborska stranačka grupiranja. Naime, činjenica je da predsjednik RH nema svoju bazu u Hrvatskom državnom saboru, osim ako se uvjetno ne uzmu u obzir dva zastupnika njegove bivše stranke - HNS-a, što ga sili da igru vodi izvan parlamenta u izravnom nadmetanju s premijerom Račanom, te da u Saboru eventualno pokuša dobiti veću podršku za svoja viđenja ustavnih promjena. Također ne treba zaboraviti da šesteročlana koalicija povremeno gubi dio kompozicije svoga vladajućeg vlaka na nekim parlamentarnim temama pa se ne može reći da su uvijek sigurna ni 92 glasa, koliko ih u Saboru imaju šestorica. Prema nekim informacijama IDS, LS i HNS nisu nimalo decidirane u izjašnjavanju o tome za kakve će ustavne promjene reći svoje da i ne bi bilo iznenađenje kad bi ostaloj trojci dale glasačku košaricu. Za sad ni DC ne želi jasno reći na čijoj će strani biti u trenutku glasovanja, već samo ističu da nisu ni na strani premijera ni predsjednika. Tek ocjenjuju da je trenutna razina komunikacije premijera i predsjednika kontraproduktivna.

Dakako, idile nema ni u najvećoj parlamentarnoj oporbenoj stranci - HDZ-u, u kojoj sigurnosni ventil samo što nije u potpunosti popustio, odnosno zbivanja prijete opasnom eksplozijom poslije koje bi od »gelera« moglo nastati i nekoliko stranaka. O tome tko će činiti članstvo svake od njih ovisi i njihova buduća poželjnost kao »ženika« u nekoj eventualno novoj koalicijskoj križaljci hrvatske političke scene. Istina, predsjednik Ivo Sanader uporno tvrdi da će svi zastupnici HDZ-a glasovati onako kako se dogovore na stranačkom klubu, ali nitko za takvu tvrdnju ne bi stavio ruku u vatru. Naime, ovih se dana u javnost pušta dim, a gdje ima dima ima i vatre, koji govori da za 43 HDZ-ova zastupnika ipak nije sigurno (unatoč tvrdnjama Šeksa i Sanadera) kako će glasovati kad na red dođu ustavne promjene. Čak se govori da je navodno u tijeku lobiranje i šestorice i predsjednika Mesića ne bi li za svoju opciju osigurali dovoljan broj glasova HDZ-a. No, kako će glasovati najveća oporbena stranka u Saboru ili bolje rečeno njezini zastupnici, ovisit će i o tajmingu ili bolje rečeno o razvoju unutarstranačke situacije u HDZ-u u trenutku te važne odluke.

I premda se još prije desetak dana (poslije usvajanja nacrta ustavnih promjena) činilo da su svi prijepori na relaciji Banski i Predsjednički dvori riješeni, stiglo je Predsjednikovo pismo otvarajući novi jaz za čije će premošćivanje trebati puno političkog umijeća. Koalicija na staklenim nogama, Predsjednik koji želi i dalje imati gotovo iste ovlasti i istodobno tvrditi da su ispunjena predizborna obećanja o promjeni Ustava, oporba kojoj prijeti konačni raskol nisu jamac optimizmu u konačni dogovor. Naime, da bi se postigao konsenzus oko tako važnog pitanja kao što je promjena najvišeg propisa države, nije moguće u potpunosti zadovoljiti sve strane po principu vuk sit i koza cijela. Na žalost, za sad svijest o toj notornoj činjenici nije u dovoljnoj mjeri prisutna na hrvatskoj političkoj sceni, pa se prednost daje dnevnopolitičkim interesima umjesto svijesti da bi ustavne promjene trebale biti na snazi duže od jednog zastupničkog mandata. Možda je to i razlog što se primjerice u Finskoj ustav mijenja kroz dva saziva parlamenta, što znači polako ali sigurno. Naime, finski zastupnici očito ne misle da od njih sve počinje i s njima završava kao što to nerijetko hrvatsku javnost pokušavaju uvjeriti neki državni dužnosnici Ustavom po mjeri vlastita stasa i glasa.