Dioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku temelj je moderne demokracije. No, dioba vlasti i uzajamna kontrola pokazale su se toliko dobrim oruđem da ih se čvrsto ugradilo i u samu izvršnu vlast. Predstavnici izvršne vlasti, tj. predsjednik države, premijer, kancelar ili slično - što god već dana država imala - ulaze u međusobne odnose kontrole, kao i u sličan odnos prema parlamentu. Takva odgovornost među službenicima i tijelima sličnog statusa često se naziva “vodoravnom”, za razliku od vertikalne odgovornosti onih gore prema biračkom tijelu. Stupanj vodoravne odgovornosti danas se općenito smatra jednim od najboljih pokazatelja stvarne demokracije, naravno uz poštene izbore, slobodu medija, i javno određivanje političkih vrijednih tema i problema. No, opći okvir takve vodoravne odgovornosti ostavlja slobodnog mjesta za najrazličitije varijacije.

Kod nas se rasprava o vodoravnoj odgovornosti usredotočila na odnos Vlade i Predsjednika koji se ovih dana žali na oduzimanje ovlasti. Mnogi se ljudi slažu s njim shvativši da s dobrim predsjednikom ni predsjednički sistem nije tako loš, niti nedemokratičan. Nažalost, rasprava nije bogzna kako kvalitetna. Javnost u nju nije uključena, jer javnih rasprava oko ustavnih promjena skoro da nije ni bilo. Jelena Lovrić ju je u Novom listu (20. listopada) točno okrakterizirala kao otimanje oko vlasti, započeto u nevrijeme, neprincipijelno i koncentrirano oko ličnosti Mesića i Račana. No, šta je tu je: u našim krajevima niti jedno vrijeme nije baš idealno, a i u razvijenijim demokracijama faktor ličnosti često igra odlučnu ulogu, od Churchilla i De Gaulea do Thatcherice i Kohla. Samo otimanje oko vlasti je škola demokracije u kojoj običan građanin uči da vlastodržac nije ni bog ni vrag nego isto tako običan čovjek ili grupa ljudi s čijim slabostima treba računati. Stoga vrijedi baciti pogled na načela podjele ovlasti koja bi mogla figurirati u principijelnoj raspravi. Štoviše, vrijedi razmisliti o načelima i rješenjima koja kod nas nisu ni naznačena. Nedavno je ugledni američki politički mislilac Bruce Ackerman u “Pravnoj reviji sveučilišta Yale” objavio opsežan, temeljit i originalan članak o tome pitanju, naslovljen “Nova podjela vlasti”, vrlo kritičan prema američkim i engleskim sustavima i vrlo sklon evropskim. I on se žali na nedostatak načelne rasprave i na personaliziranje politike kao i domaći kritičari, ali nudi pozitivna rješenja koja bi nam mogla biti zanimljiva. Evo nekoliko njegovih zamisli vrijednih za današnje hrvatske dileme.

Neki sustavi vlasti, posebno britanski westminsterski, skoro da utjelovljuju nepodijeljenu vlast stran(k)e koja pobijedi na izborima. Ona imenuje premijera, koji ima moć raspustiti Parlament i isto tako moć da određuje točan termin ponovnih izbora, kad mu je to najzgodnije. Američki utjelovljuje suprotnu krajnost potpune podjele ovlasti. Ackerman dobro zapaža da ta krajnost može dovesti do beskrajnog gloženja: “da bi izbjegh direktan međusobni rat, predsjednik i rivalska kuća (u našim okolnostima bi to bila Vlada) mogu se nauživati u beskrajnom međusobnom podmetanju, uzajamnim optuživanjima i stajanju na mrtvoj točki. Još gore, strane u sporu upotrijebit će ustavna oruđa da bi jedna drugoj zagorčale život”. Ako vam ovo zvuči poznato, niste jedini. I meni tako zvuči. Nadalje, Ackerman smatra da evropski sustavi izbjegavaju ovu nesretnu dilemu britanske nepodijeljene vlasti i američke potpune podjele. On je vrlo skeptičan prema čistom predsjedničkom sistemu koji nosi opasnost kulta ličnosti i populizma, ali upozorava da premijeri s vslikim ovlastima nisu ništa bolji od predsjednika, navodeći Kohla i Thatchericu kao primjere. Njegove su simpatije na strani skupštine i naroda. Prevedeno u naše prilike, Sabor, narod i Ustavni sud bi trebali poštati i ostati važnijim i od Mesića i od Račana.

Kako to provesti? Ackerman predlaže javnu raspravu i referendum kao glavni način kojim se narod uključuje u vlasti. Njegova “nova podjela vlasti” dijeli vlast između “skupštine i naroda, gdje se skupština bavi rutinskim odlukama, a narod izražava svoju volju kroz pažljivo provedene referendume”. Posao je ustavnog suda da toj volji onda dade pravni oblik, i da “načela koje je izgiasao narod prevedu u operativnu stvarnost”. Sve su to zamisli koje izgledaju dobro, ali u našim prilikama teško da mogu doći do riječi.

Što je pouka iz ovih prijedloga? Prvo, u našoj, vrlo nesavršenoj situaciji, ravnoteža snaga između Predsjednika i Vlade je uvjet za nastavljanje demokratskog procesa. To je način da se osobni i neprincipijelni spor okrene na dobro, i da svaka od dviju nesavršenih sastavnica cjeline ispravlja pogreške i nedostatke one druge. Zatim, kad se proces još malo zagrije, treba razmišljati o principima i rješenjima poput ovih upravo prikazanih, koji se danas, u žaru trenutne prepirke, još uopće ne vide.