Samo devet dana nakon što je Slobodan Milošević od savezne izborne komisije "službeno obaviješten" da više nije predsjednik SRJ, s političke je pozornice u BiH samovoljno sišao i Alija Izetbegović. U Sarajevu tvrde da je jedini razlog tome bolest i iscrpljenost. Od prosinca u Hrvatskoj nema ni Franje Tuđmana, a u Makedoniji se nešto ranije povukao i Kiro Gligorov, pa tako na ex-jugoslavenskim prostorima završava desetogodišnje razdoblje karizmatskih nacionalnih lidera, oblikovanih u razdobljima "događanja naroda" i prvih slobodnih izbora. Slovenski predsjednik Milan Kučan, koji ionako odbrojava svoj posljednji mandat, u tu se priču ne uklapa na način svojih kolega, budući da su mu državničke ovlasti prilično sužene, dok je Momir Bulatović obična marioneta, koju je također pomela nedavna beogradska "revolucija".

Hoće li države sljednice bivše SFRJ profitirati time što nova generacija političara preuzima vlast? Kako koja, a i kada koja, jer nova lica ne moraju biti i garancija novih ideja, budući da se državni interesi rijetko mijenjaju. Izvjesnije je samo to da odlaskom ličnosti koje su se s pravom smatrale simbolima postjugoslavenskih država nestaje i autoritarnog sindroma, koji je bio glavna smetnja demokratskom razvoju. Upravo su Milošević, Tuđman i Izetbegović bili potvrda teze da ozakonjenje višestranačja i tržišnog gospodarstva ne mora značiti i prihvaćanje svih njihovih vrijednosti, što se često pravdalo ratnim okolnostima. Kad je, međutim, potpisan Dayton, zahvaljujući čemu je, s izuzetkom Kosova, prestalo i zveckanje oružjem, ništa se bitno nije promijenilo. Štoviše, tek je onda došla do izražaja nespremnost na ozbiljnije zaokrete i sklonost najrazličitijim manipulacijama.

Temeljni je problem u svim tim državama bio u suživotu "javne" i "tajne" državne politike. Govorilo se o jednom, radilo nešto sasvim drugo. Često se, primjerice, hvalila demokracija, slavio se parlamentarizam, trpjela su se čak i drugačija mišljenja, ali iza zatvorenih se vrata dogovaralo samo ono što je bilo u interesu vladajućih stranaka i povlaštenih klanova. Razmišljalo se kako uz pomoć pravosuđa i tajnih službi suzbiti oporbu, kompromitirati protivnike, progurati vlastite kadrove, a i kako prevariti međunarodnu zajednicu.

Svaki je od spomenutih nacionalnih lidera u to snažno unosio i svoje karakterne osobine. Tako je Milošević bio najbeskrupulozniji i najbrutalniji, ne prežući od "etničkog čišćenja", likvidacije političkih protivnika, zatiranja medija i potpune kontrole gospodarstva. Zato je i dospio na listu ratnih zločinaca. Tuđman nije bio spreman na tako radikalne poteze, ali je bio trajni zarobljenik historicističkih vizija, dok je svojim miljenicima dopuštao da djeluju suprotno demokratskim standardima i nacionalnim interesima. Toliko je volio Hrvatsku i zaklinjao se u nju da nije primijetio kako je svojom strašću za sveobuhvatnom kontrolom zapravo "guši" i udaljuje od Europe.

Izetbegović u shvaćanju demokracije nije bio ništa bolji od beogradskog i zagrebačkog uzora, a bezbroj jer puta pokazao da je za politiku bio i iznimno netalentiran. No, on je svojom neodlučnošću i hinjenim humanizmom u većoj mjeri pridobivao diplomatsku potporu. Njegove su "svilene rukavice" uvijek bile okrenute dobrobiti samo onih koji su vjerovali u njegovu stranku i islamsku misiju. Već se na posljednjih lokalnim izborima pokazalo da takvu politiku polako napuštaju i Bošnjaci, dok ga ostali i nisu smatrala svojih vođom. Izetbegoviću je prijevremeno povlačenje bila i jedina mogućnost da zadrži barem odsjaj davnašnje popularnosti.

Političari koji tek smjenjuju karizmatsku trojku zacijelo neće bitnije unaprijediti demokratsku teoriju i praksu, ali će puno učiniti ako shvate da od politike koja sve želi držati u svojim rukama naposljetku ne ostaje gotovo ništa.