Večernji list: 24. 10. 2000.

Hrvatski leteći dužnosnici

Kad bi se uspješnost vanjske politike mjerila skupljenim miljama, Hrvatska bi bila među prvima, no leteći dužnosnici tek moraju naučiti da se za razgovore treba pripremiti i uskladiti

Piše: Višnja Starešina

Okrenite globus i zabodite bilo gdje: na Baltiku su hrvatski parlamentarci, u Mađarskoj je hrvatski predsjednik, koji po broju dana provedenih izvan zemlje ozbiljno konkurira ministru vanjskih poslova, u Turskoj očekuju premijera, ministar gospodarstva osvaja jugoistok Azije pošto je središnja Azija već "pala", na Grenlandu možda zateknete u diplomatskim aktivnostima zamjenicu ministra vanjskih poslova na proputovanju iz Kine u Kanadu... Svi se rukuju, svi se smješkaju, neki govore "nice to meet you", a drugima je i to preteško pa sebi mrmljaju u bradu nešto na svom materinskom, najdražem i jedinom, hrvatskom jeziku.

I svi su napravili jako koristan posao u promociji Hrvatske, takve su konstruktivne razgovore vodili da se, slušajući ih, jednostavno čudite što Hrvatska, nakon tolikih vanjskopolitičkih aktivnosti, nije od iduće godine stalna članica Vijeća sigurnosti i izvanredno predsjedajuća nova članica EU. Tako je to kad slušate njih, kako puni sebe i vlastita značenja, ako im se medijski posreći, već na aerodromu, pridržavajući vrećice iz "duty free shopa", tumače kakve su intenzivne vanjskopolitičke aktivnosti imali. Otprilike, kud su oni prošli, slika o Hrvatskoj stubokom je promijenjena, dobili su punu podršku za hrvatske stavove, sad samo slijede ulaganja, poslovi i integracije.

Povratne slike koje dolaze za njima pošto se prikupe, sistematiziraju i pribilježe dojmovi o hrvatskim letećim dužnosnicima prilično su različite od onih koje sami o sebi daju. Ima i među njima, doduše, i vrlo uspjelih sličica, ali i mnogo neugodnih primjedbi, počevši od vrha pa sve do nižih letećih dužnosnika. Primjerice, predsjednik je došao nepripremljen na razgovor kojim je trebao uvjeriti sugovornicu u nastavak lobiranja za Hrvatsku u europskim institucijama i nakon prvih deset minuta nastao je neugodan muk. Premijer je došao nepripremljen i bez ekonomskih i političkih suradnika koji bi skup na visokoj razini neopterećen državnim protokolom iskoristili za promociju vlastitih političkih interesa. Jednom ministru osjetila se kozumacija alkohola u prijepodnevnim satima, od parlamentarnih izaslanstava ne očekuje se da budu upućeni u vanjsku politiku kao da su ministri vanjskih poslova, ali bi bilo lijepo da barem prije puta nauče malo u koju zemlju odlaze, a iz koje dolaze, od dame u intenzivnim vanjskopolitičkim aktivnostima očekuje se da već jednom ode korak dalje od priče o svom sretnom djetinjstvu i kako je prvi put sjela na bicikl. A od svih zajedno da spoznaju kako uoči odlaska na put nije dovoljno znati samo gdje je odredište, već bi bilo lijepo znati i što je cilj te mu malo prilagoditi svoje iskaze, pa makar bili i na jedinom im materinskom hrvatskom jeziku. Jer intenzitet i uspješnost vanjske politike ne mjere se brojem letova i količinom milja na frequent-flyer kartici, niti je let jeftinijom ekonomskom klasom isprika za nedovoljno definiran, dogovoren i s temeljnim odrednicama hrvatske vanjske politike usklađen sadržaj puta. Uz takva mjerila Hrvatska bi vjerojatno bila prvak među manjim i srednje velikim europskim državama, ostavivši za sobom i one mnogo bogatije od sebe.

No, unatoč velikoj količini milja skupljenih u vanjskopolitičkim aktivnostima, leteći a nepripremljeni i neusklađeni dužnosnici nerijetko u sugovornika izazivaju dvojbe i o osnovnim pitanjima: što je hrvatska politika prema SRJ, prema Haaškom sudu, prema Bosni? Je li to ono što kaže predsjednik države, ili ono što kaže predsjednik parlamenta, ili ono što kaže ministar vanjskih poslova, ili je jednostavno sve to jedna neobavezna priča o sretnom djetinjstvu na biciklu?