Jutarnji list: 25. 10. 2000.
Devize moraju početi donositi strane kompanije, a ne ministar financija
Piše: Nikola Jelić
Tijekom ovoga tjedna hrvatska vlada trebala bi napokon definirati svoj odnos s najvažnijim svjetskim Financijskim institucijama: Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom. Nakon što su prošli tjedan članovi Misije Svjetske banke obavili pripremne
sastanke s hrvatskim dužnosnicima, jučer je u Zagreb stigao i Andrew N. Vorkink, direktor Svjetske banke zadužen za Hrvatsku, koji se sastao s premijerom Račanom, čime je počeo i službeni posjet Misije. Za dva dana u Zagrebu se očekuje i službeni posjet Misije MMF-a.Sudeći prema dosadašnjim informacijama, i MMF i Svjetska banka sa simpatijama i povjerenjem gledaju na ekonomsku politiku Račanove vlade i spremni su uspostaviti novu vezu s Hrvatskom. Za vezu je zainteresirana i Račanova ekonomska administracija predvođena potpredsjednikom Vlade Slavkom Linićem i ministrom financija dr. Matom Crkvencem. Koji aranžmani će na kraju biti sklopljeni, međutim, još nije odlučeno jer to ne ovisi samo o željama hrvatske vlade, nego i o uvjetima koji će joj biti ponuđen
i.No, trebaju li Hrvatskoj uopće novi dogovori sa svjetskim financijskim policajcima, kako MMF i Svjetsku banku često nazivaju protivnici njihove globalizacijske politike? Razuman odgovor glasi: trebaju.
Bez obzira na odbojnost koju su te institucije stekle u mnogim zemljama, sada bi za Hrvatsku bilo nepromišljeno i loše dati odbijenicu MMF-u kao što je to svojedobno učinio Borislav Škegro. Suradnja i s MMF-om i sa Svjetskom bankom ne smije biti upitna, pregovarati se može tek o vrsti aranžmana i uvjetima koji se traže.
Kada je riječ o kreditima Svjetske banke, Vlada ne smije ponoviti pogrešku svojih prethodnika. Znači, ne smije dogovarati kredite ako nema projekte na koje će ih iskoristiti, kako se ne bi ponovio EFSAL. Aranžman s MMF-om, pak, ne mora biti nužno i financijski.
Budući da se novac MMF-a može koristiti isključivo za jačanje deviznih rezervi i vanjske likvidnosti države, sada nema potrebe za aranžmanom koji bi značio uzimanje kredita. Umjesto novca, Hrvatskoj mnogo više treba etiketa MMF-a, kako bi investitore napokon uvjerila da provodi obećavajuću gospodarsku politiku. Ni sav Račanov i Mesićev politički šarm ipak nije uvjerio ulagače da je Hrvatska zemlja kao stvorena za investiranje. Čini se da svi još čekaju garanciju sa strane, a MMF je investitorima najpoželjniji jamac.
Osim toga, država bi se trebala što manje zaduživati i napokon prestati biti glavni generator inozemnog duga, kao što je to sada. Devize u Hrvatsku moraju početi donositi strane kompanije koje će graditi tvornice, a ne ministar financija.
Samo od toga Hrvatska može imati istinsku dugoročnu korist. No, da bi umjesto kredita koji povećavaju inozemni dug dobila direktne investicije koje povećavaju gospodarski rast a dug smanjuju, Hrvatskoj sada treba preporuka MMF-a u obliku novog aranžmana. Račanov šarm je ipak jedno, a sigurnost ulaganja nešto drugo.