Činjenica jest da hrvatski građani imaju važnijih problema od ustavnih promjena. U pitanju je, prije svega, egzistencija i njih samih i njihovih potomaka, što u vrtlogu svih mogućih transformacija i prilagodbi proklamiranom putu k europskirii integracijama može ostaviti traga i na njihovom identitetu, u dosadašnjim povijesnim zbivanjima dobrano poljuljanom svakojakim učincima totalirarnih i autoritarnih režima.

Činjenica je, međutim, i to da su određene ustavne promjene nužnost kako bi politički sustav doista mogao efikasno funkcionirati. Međusobna provjera glavnih nosilaca vlasti i njihova ravnoteža, kako to formulira ustavni teoretičar Branko Smerdel, u hrvatskim su uvjetima bremenitim iskustvima zloupotrebe moći nužnost koju treba ugraditi u ustav, a bez koje je nemoguće očekivati ma i minimalnu djelotvornost vlasti, zaključno s rješavanjem i onih konkretnih problema s kojima se suočava svaki državljanin i građanin.

Ako, dakle, demokracija počiva na proceduri, skupu pisanih i nepisanih pravila igre, poželjno je da i ustav - kao temeljni pravno-politički akt neke države koji određuje gabarite ukupnog života neke političke zajednice, bude što jasniji s preciznim pravima svakog od političkih centara moći. Isto, kao što bi bilo poželjno da ustav traje nezavisno od političkih izbornih mijena, odnosno da ne zavisi od “političkih hirova”, promjenjivih garnitura na vlasti.

Prošlotjedno pismo predsjednika Mesića Vladi i Saboru u povodu ustavnih promjena te reakcije na njega pokazuju, međutim, da su prepucavanja o polupredsjedničkom ili parlamentarnom sustavu, odnosno pitanje pristupa ustavnim promjenama, samo paravan iza kojega se krije odmjeravanje snaga vodećih političkih ličnosti u zemlji. Jer, pomnija analiza onoga što su izgovorili, primjerice Mesić i Budiša, ne sugerira niti to da je Mesić protiv parlamentarnog na račun polupredsjedničkog sustava niti to da Budiša doživljava buduću ulogu predsjednika kao političkog fikusa.

Kada se sve zbroji i oduzme, ostaju nam jedna dobra i jedna loša vijest. Dobra je ta da je u demokraciji poželjna rasprava oko svakog političkog problema, te da je bolje stvari temeljito raspraviti i po cijenu političkih svađa ako će produkt toga biti neko bolje i kvalitetnije rješenje. Loša je, naprotiv, vijest da se ovo podizanje tenzija oko ustava fokusirano oko nadmetanja za kontrolu obavještajne zajednice (i vojske) te uloge Vlade i premijera, da se prijeti dnevno-političkim igrama i odnosima snaga, a sve je ostalo folklor.

Zapravo, i Mesićevo pismo i Budišin interview u “Večernjem listu” neizravne su političke poruke Ivici Račanu i kao predsjedniku Vlade i kao čelniku stožerne stranke vladajuće koalicije. Dok Mesić u svom pismu sugerira kako nije poštovan njihov zajednički dogovor te da je praktički izigran u sastavljanju konačnog prijedloga ustavnih promjena, Budiša kroz cijeli razgovor u kojem se okomljuje na Mesića “podsjeća” Račana na zajednički program i preuzete obaveze koalicije SDP-HSLS. Ne treba biti mudar pa iščitati da Mesić traži neke koncesije za funkciju predsjednika države kako on ne bi ostao “protokolarac” u odnosu na jakog “kancelara” da bi zauzvrat odustao od daljnjeg “zagorčavanja” života Račanu i Vladi, kao što Budiša stavlja do znanja Račanu kako i on ima dovoljno političkih aduta za daljnju igru bude li se ovaj previše približio Mesiću.

Naravno, u svemu tome nije ni Račan “nevin” i nezainteresiran. Iako je Mesića mudro “upozorio” da se treba obratiti Saboru, odnosno Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav a ne njemu i Vladi, poruku je sigurno primio. Isto tako i Budišinu, s kojim osim zajedničkih koalicijskih obveza dijeli i razmišljanje kako Vlada i premijer trebaju igrati značajnu ulogu u političkom sustavu, ne ograničavanu predsjednikovom supervizijom svega što čini Vlada ili parlament. (Budiša i u razgovoru za “Večernji list” ne krije da više nije zainteresiran za mjesto budućeg “oslabljenog” predsjednika ali ni svoje sutrašnje ambicije vezane za Vladu i Sabor, gdje bi onda logično volio posjedovati i adekvatnu moć.)

Ukratko, aktualno prepucavanje oko ustavnih promjena, koje neće završiti jučerašnjom sjednicom parlamentarnog Odbora pod predsjedanjem Mate Arlovića, previše je sklizlo u dnevno političko prepucavanje u kojem svi akteri u najvećem dijelu polaze od vlastitih pozicija i političkih perspektma. Još je jednom potvrđeno ono na što su brojni teoretičari i ustava i politike u Hrvatskoj upozoravali od početka posla na izmjenama i dopunama Ustava: da nije iskorištena prilika da se razumno i razgovjetno, u pristojnom vremenskom roku, rasprave svi parametri koje treba uvažiti kako bi Hrvatska konačno dobila Ustav koji će trajati godinama, pa i desetljećima.

No, za takvo nešto bila je potrebna politička svijest o zahtjevnosti posla koji treba napraviti i sputavanje vlastitih dnevno političkih ambicija. Danas, kao što primjećuje Budiša i s pravom to kritizira, kada se u plimnom valu počinju širiti predodžbe o hrvatskim političarima kao o društvenim parazitima, pa i s imebecilnim postavljanjem dileme treba li, primjerice, zastupnike uopće plaćati za posao koji rade - na koju ideju nisu došli ni Pol Pot ili Staljin a kamo li da bi bila primjerena svijetu kapitala ne bi manjkalo malo više njihove odgovornosti za ono što rade. Jer, hrvatskim državljanima doista je svejedno u kojim će nijansama prevagnuti jedna ili druga grana vlasti, odnosno kako će se zvati pojedini državni dužnosnik. Ono što im je bitno jest da imaju Sabor kao odgovorno zakonodavno tijelo, te djelotvornu izvršnu vlast u kojoj nitko nikome neće saplitati noge. Bojimo se, međutim, da trenutna rasprava o ustavnim promjenama koja ulazi u završnu fazu više sliču na igru oko Ustava nego na ustavno trasiranje mirnije hrvatske političke budućnosti.