Hrvatska pliva u novcu. U ovoj je godini količina novca u optjecaju povećana sa 12,7 na 17,8 milijardi kuna i sve te kune imaju deviznu podlogu u pričuvama Hrvatske narodne banke. U poslovnim bankama nalazi se 50 milijardi kuna depozita tvrtki i građana. Ponuda novca na međubankarskom tržištu dvostruko je veća od potražnje. Banke odjednom nude kredite bez jamaca i hipoteka, čak su i kamate pale na donedavno nezamislivo nisku razinu: jeftinije nego u Hrvatskoj novac se može posuditi samo u Japanu.

Zašto je onda proizvodnja u rujnu ponovno smanjena? Zašto se broj novoprijavljenih u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u rujnu povećao za 30.000 Ijudi? Rat je odavno završio, autokrat je umro, država je demokratizirana, staru vladu zamijenila je nova, pretvorbena pljačka je zaustavljena, švercerski lanci presječeni, zemlja je izišla iz međunarodne izolacije. Zašto onda zemlja ne uspijeva naći put rasta proizvodnje, zaposlenosti, plaća, blagostanja?

Hrvatska ima novca, ali nema kapitala. A nema ga jer se nije potrudila oko njegova formiranja, štoviše, nakon pedeset godina komunističkog ispiranja mozga malo tko u zemlji ima predodžbu što je to kapital. Svakodnevno se može čuti nečija tvrdnja kako je u Hrvatskoj "kapital skup", pri čemu se misli na skupe kredite. Da je "kapital preskup" kaže i ministar financija, što znači da je i u vladi premijera Račana malo tko svjestan najvećega hrvatskoga gospodarskog problema i jedinog mogućeg izlaza iz recesije. Kapital se ne može formirati lako i brzo, ati kada bi se cilj jasno vidio, i put do njega mogao bi se skratiti.

Legendarni američki kralj čelika Andrew Carnegie zaposlio se u Pensilvanijskoj željezničkoj kompaniji sa 12 godina, a sa 24 postao je šef pittsburškog ogranka. Još 1869. maštao je kako će, umjesto dotadašnjega drvenog koji su odnosile bujice, u St. Louisu sagraditi prvi željezni most preko Mississippija i povezati Ameriku u jednu zemljopisnu cjelinu. Most je projektirao genijalni vojni inženjer James Eads tako da, se oslanja na kamene temelje ukopane u stjenovito dno rijeke na 30 metara ispod površine. Za ostvarenje sna Carnegieu i Eadsu nedostajalo je samo sedam milijuna dolara.

U proljeće 1870. tada potpuno nepoznati Carnegie otputio se u londonski Old Broad Street, u investicijsku banku Juniusa Morgana, oca puno poznatijeg američkog financijskog magnata Johna Pierponta. Carnegiejev biograf ovako je opisao scenu: "Smireni razgovor nekoliko sitnih izmjena i jednostavan ugovor - i to je bilo sve". Nisu popili ni čaj, a Junius Morgan već je na londonskom tržištu kapitala emitirao Carnegiejeve obveznice i prodao ih svojim klijentima. Most koji je poslužio kao jamstvo za otplatu obveznica sagrađen je za samo četiri godine, no čim je dobio narudžbu za željezne grede, Carnegie je počeo graditi željezare. Danas je suvišno podsjećati kako su željeznice i željezare stvorile američku ekonomsku velesilu.

Zadaću željeznica i mostova u ekonomskom razvoju danas vjerojatno imaju telekomunikacijski sateliti, a na mjestima željezara niču tvornice mikroprocesora. Ali, uloga i važnost investicijskih banaka u povezivanju onih koji raspolažu štednjom za ulaganje u gospodarske projekte i onih kojima je potreban kapital nije se promijenila, samo se beskrajno rafinirala.

Ključni korak u razvoju tog odnosa dogodio s e 1930. kad je u SAD-u usvojen poznati Glass-Steagalov zakon kojim je djelatnost banaka striktno razgraničena na investicijsku i trgovačku. Najviše zahvaljujući tom zakonu, Amerika se izvukla iz ekonomskog ponora 30-ih godina, inicirala eksplozivni razvoj tržišta kapitala i ubrzala gospodarski rast. U SAD-u danas nema nezaposlenosti: ima li to slučajno ikakve veze s činjenicom daje najveći dio osobne imovine Amerikanaca uložen u kapital (glavnicu) američkih tvrtki i da dionice američkih poduzeća posjeduje svako drugo američko domaćinstvo?

Već i samo razdvajanje bankarstva na investicijsko i štedno-kreditno (da ostale sastojke fantastično kompleksnog amalgama zvanog kapitalizam ni ne spominjemo) imala je najmanje dvije korisne posljedice: na jednoj strani trgovačke su banke spriječene u tome da novac štediša ulažu u riskantne investicijske pothvate, a na drugoj je stvoren mehanizam za masovno financiranje razvoja. No, ono što je Americi posve normalno i uobičajeno barem 150 godina, Hrvatskoj je još uvijek nepojmljivo i neprihvatljivo. Čak i tako fundamentalna stvar kakva je formiranje investicijskog bankarstva u Hrvatskoj je tabu.

Primjerice, kad je ovaj novinar pitao bivšega guvernera HNB-a bi li i Hrvatska trebala donijeti Glass-Steagalov zakon, on je odgovorio kako se Hrvatska "opredijelila za univerialno bankarstvo europskog tipa". No, bogati je Deutsche Bank potom kupio Bankers Trust, a Hrvatska ostaje u siromaštvu.