Nama su beogradska gospoda što su nedavno izvela tzv. revoluciju u Jugoslaviji isticala da su hrvatska očekivanja vezana uz povijesnu ispriku, najavu isplate ratne odštete i građenje uzajamnih odnosa koji će biti lišeni priprema terena za novi rat, poručili da su nam nade preuranjene i da moramo razumjeti da su oni na samom početku te da će, kako su jasno rekli, "doći vrijeme da se i ta pitanja stave na dnevni red".

Da je naša diplomacija, da ne pokvari opći tulum cijelog svijeta, morala prihvatiti ovaj izgovor, još se po logici naše kooperativnosti može razumjeti, ali da primjerice još niti danas nismo zatražili barem konačni povratak Prevlake pa da i tu čekamo da najprije Koštunica odredi tempo i smisli neku novu podvalu, to prelazi strpljenje i najstrpljivijih. Digresije radi, valja se sjetiti da je ministar Picula izjavio da će tempo demokratskih promjena u Srbiji odrediti i tempo uspostave odnosa sa susjedima, no ova ležernost bi bila primjerena da je Picula finski ministar, no kako je prethodna vlast u Srbiji otela Hrvatskoj, a ne Finskoj, Prevlaku, nadati se da apel za mrvicom agresivnosti naše diplomacije neće biti shvaćen kao radikalizacija mračnih desnih političkih snaga! Ili baš moramo čekati da nam gospođa Albright da signal kad smijemo tražiti Prevlaku?

Vratimo se Koštunici. Naime, on se odlučio za posjet BiH i analizira li se taj posjet, ne zna se što je tragičnije: to što poruke koje je Koštunica odaslao nisu odčitane niti je na njih bilo tko reagirao na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni, ili je groznija činjenica to što u izmrcvarenoj BiH nisu razumjeli drskost i poniženje koje je opet stiglo iz Beograda? Naime, u trenutku kad svaki njegov potez ima snažno simboličko značenje, Koštunica je dolazeći u BiH najprije pohodio Trebinje, dajući jasno do znanja da je Sarajevo za njega zemljopisni pojam. On je sam obrazložio da je u Trebinje išao "iz kulturnih i duhovnih razloga", naime, tamo su baš tada preneseni posmrtni ostaci srpskog pjesnika Jovana Dučića. Time je poslana prva poruka velike nade svjetske demokracije i upravo je fantastično da je taj detalj svima promakao. Naime, može se razumjeti da nitko u međunarodnoj zajednici nema pojma tko je Jovan Dučić, ali Hrvatska i BiH, koje su u zadnjih 50 godina proživjele čak dva pokolja i od četnika, u međuvremenu se boreći protiv službene rehabilitacije tih zlodjela, nemaju pravo zaboraviti tko je Jovan Dučić i prešutjeti da Koštunica u svom prvom dolasku u susjedstvo kleči pred odrom istog tog Dučića. Naime, Dučić jest bio pjesnik, ali je istovremeno bio i glavni inspirator i originalni ideolog četničkog pokreta i tom Dučiću se Koštunica poklonio!

Jovan Dučić je u prvoj Jugoslaviji bio veleposlanik te države, bio je čvrsti rojalist, naročito nakon "šestojanuarske diktature" i u ideološkom smislu bio je čelnik one četničke ideologije koju je personificirao Draža Mihailović. Drugi svjetski rat dočekao je u Americi, i odande je strasno nastavio zagovarati četničku politiku uporno obmanjujući američku diplomaciju o ulozi Draže Mihailovića. Pokloniti se Jovanu Dučiću značilo je zahvaliti mu za sve što je četništvu napravio i tom izazovu Koštunica koji je do zadnjeg daha u ovom ratu zagovarao Karadžića, a u predahu otišao kalašnjikovom pozdraviti klanje na Kosovu, jednostavno nije odolio. Iako paralela nije adekvatna, zamislite da je 3. siječnja u Hrvatsku stigao lijes s Milom Budakom i da ga se sahranjuje recimo u Grudama pa da Račan ili Mesić najprije krenu na taj pogreb, a onda u Sarajevo! Nema te članice međunarodne zajednice i nema tog hrvatskog ljevičara koji bi to odšutjeli. Ali, kad novi jugoslavenski predsjednik u svom prvom posjetu susjedima klekne pred odrom jednog četničkog ideologa, nitko jednog glasa nije dignuo! To je taj tipični mentalni relikt jugoslavenske škole i to je naprosto ostalo zabetonirano u glavama: ustaše su prononsirani zločinci koji su u napasti da sami sebe zakolju, ako kraj sebe nemaju kakvog Srbina, a četnici su siroti zaludjeli sinovi koji su u ratnom vihoru znali tu i tamo pogriješiti! Ta je shema vladala u onih 45 godina, i danas se pokazuje žilavijom negoli se moglo zamisliti. Bez obzira što su Dučićevi momci još jučer nastavili tamo gdje je Draža Mihailović stao!

Osim ove poruke koju se za razliku od Hrvata i Bošnjaka Srbi dobro shvatili, Koštunica je za one tupavije bio još izravniji. Odbio je svaku mogućnost da se ispriča službenom Sarajevu za nekoliko stotina tisuća poklanih Bošnjaka od ruke njegova prethodnika, a glede budućnosti jasno je rekao da ga jedino zanima odredba o posebnim vezama Republike Srpske s Beogradom! Može li biti jasnije? Teško, drskiji ne bi mogao biti niti sam Slobodan Milošević! I kad se sve to sada ovako prezentno vidi i čuje, čovjek jednostavno ne može zaboraviti kakav li je samo bio vizionar hrvatski predsjednik Mesić kad je još prije izbora u Jugoslaviji javno podržao Koštunicu i vapio za njegovom pobjedom. To se zove biti vizionar! Pa tko takvom čovjeku ne bi dao da i ubuduće sukreira vanjsku politiku?