Mirovine su pojeli tajkuni i lopovi - taj zaključak potvrđuje i ovotjedna saborska rasprava o prošlogodišnjem poslovanju Zavoda za mirovinsko osiguranje. Ponovimo ovdje samo nekoliko podataka koji raspiruju strah da je mirovinski fond pred bankrotom: u posljednjih osam godina njegov je portfelj gotovo prepolovljen, 1992. procijenjen je na 4,2 milijarde njemačkih maraka, lani je njegova vrijednost iznosila 2,8 milijardi.

Zastupnik Kajin tvrdi da su ostaci ostataka još manji. Mnoga su poduzeća pred stečajem, pa je njegova procjena da imovina mirovinskog fonda danas ne vrijedi ni deseti dio nekadašnje. Po njemu, taj je portfelj poslužio za stvaranje “hrvatskoga tajkunskog čuda”. Zastupnica Friganović također smatra da se u mirovinskom fondu radilo o ciljanom neredu, u službi bogaćenja pojedinaca. Nema evidencije iz koje bi se moglo vidjeti kako su i po kojoj cijeni prodavana poduzeća, jesu li otplaćivana, evidencija je takva da važne podatke o poslovanju ne memorira nego briše. Upozorila je da bi još moglo ispasti kako je mirovinski fond dužan onima koji su ga oplindrali. Model je sljedeći: “nekakvi gucići i kutle” dočepali bi se poduzeća iz mirovinskog portfelja, ali svoje obaveze kao kupci nisu uredno plaćali, u međuvremenu iz firmi bi isisali kapital, ljude bacili na ulicu, potom raskidaju ugovor, vraćaju dionice i još traže da im država nadoknadi ono što su joj na početku platili.

Mirovinski fond nije izuzetak. Svuda gdje je bilo nekakvih para bivša je vlast ostavila pustoš. O iscijeđenim bankama, upropaštenim poduzećima, iz zemlje iznesenom blagu, o korupciji, kriminalu i pljački - hrvatska se javnost proteklih mjeseci dovoljno naslušala. Ali za sav taj turbokriminal, kojim je Hrvatska premrežena, pred sudom su samo bivši najdraži tajkun Kutle i također bivši neoprezno gramzivi ministar Herak. Brojne najave o kapitalcima iza rešetaka pokazuju se kao patka. Kada su novinari nedavno potpredsjednicu Vlade upozorili na tu nelogičnost, ona je slegnula ramenima, otprilike: hrvatski su lopovi radili po zakonu te ih je stoga teško goniti. Hrvatska je, dakle, opljačkana u skladu sa zakonom. I tu se po aktualnoj vlasti priča završava.

Dio kriminala išao je mimo zakona, dio se provukao kroz zakone. Nema sumnje, propisi su omogućavali transferiranje društvenog bogatstva u ruke pojedinaca, pravna je infrastruktura pogodovala stvaranju tajkuna i otimačini u korist političke elite. Ali to onda znači da se mora postaviti pitanje tih zakona i pitanje autora takvih zakona. Ako su lopovi krali po zakonu, pa ih se stoga ne može goniti, onda su odgovorni kreatori takve norme. Sa počinitelja odgovornost seli na one koji su stvari u državi poštavili tako da je zakon bio u miroljubivoj koegzistenciji s grabežom i lopovlukom. Ne mogu i jedni i drugi biti nevini. Profesor Ivan Šiber upozorava da je, istina, “pretvorba zakonski definirana i provedena”, ali je sadržaj zakona - nemoralan.

No, pitanje odgovornosti bivše vlasti, kao glavnog pisca faličnih zakona, u Hrvatskoj se ne postavlja. U najboljem slučaju, spominje se načelno, nikada konkretno, možda kao parola, ne kao predmet istrage. Možda zato jer su u donošenju spornih zakona sudjelovali i pripadnici sadašnje nomenklature. Nekadašnja opozicija, a današnja vlast nikada se nije ozbiljno i odlučno oduprla HDZ-ovom modelu privatizacije, na siječanjskim je izborima obećala reviziju, ali u tom pogledu još ništa nije napravila. Na isti je način u vrijeme Vlade nacionalnog jedinstva odšutjela događaje koji se danas prepoznaju kao zločini. Zato se današnja politička elita protivi otvaranju procesa svjesne detuđmanizacije. Zato SDP-ovci agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i danas nazivaju “nespretnostima pojedinaca iz vrha države” (Ninić), o politici etničkog čišćenja Srba govore po formuli “ako je bilo pojedinačnih zločina” (Arlović), u reviziju privatizacije, koja je bila projekt pljačke vlastitog naroda, nikako da uđu.

Novoj će vlasti uskoro iscuriti četvrtina mandata, a da ona ni jedno izborno obećanje nije ostvarila. Kako vrijeme prolazi sve je jasnije da se pitanje sankcioniranja lopovluka ozbiljno neće ni postavljati. Vlada najavljuje osnivanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, ali taj je projekt okrenut budućnosti. Neminovna je konzekvenca takva držanja da će sve što je pokradeno i opljačkano –narod platiti. Aktualna vlast nema petlje da tjera Tuđmanove kriminalce, ni političare koji su im bili suučesnici. Ali zato policija pokušava naplatiti vrtoglave kazne od seljaka koji su prošli mjesec na slavonskim cestama prosvjedovali jer im nije plaćena isporučena pšenica. Oni koji su aranžirali zakonski okvir za kriminal i korupciju sjede u Saboru, a vlast bez pardona, čak uz usklik kako neće biti nikakve milosti, baca na ulicu opljačkane radnike.

Logična je posljedica takve politike apsurd da Zlatko Mateša sa saborske govornice izjavljuje kako ga je rasprava o stanju u mirovinskom fondu “razočarala jer nije vezana za bit problema”. “Umjesto bespredmetne rasprave o tomu tko je kriv, trebali bismo razgovarati o tomu na koji način ostvariti rast mirovina”, poručuje bivši premijer. Oni koji su omogućili da se mirovinski fond isprazni, koji su njegovu imovinu darivali miljenicima vlasti, koji su otkidali od hrvatske sirotinje i gradili tajkunska carstva, sada imaju hrabrosti reći da je rasprava o krivcima “bespredmetna”. Bespredmetna je jer bi oni trebali biti predmetom te rasprave. Ali problem je što se i njihovi nasljednici drže kao da je otvaranje ozbiljne debate o tim pitanjima zaista deplasirano. U najboljem slučaju, održat će neki politički govor, kad su već TV kamere uključene, ali iza toga ništa ne slijedi. I bez pokajnika politički je kriminal u Hrvatskoj pod zaštitom države.