Koji je u eri globalizacije najbolji put za male i slabije razvijene zemlje poput Hrvatske? Sredinom listopada proveo sam tjedan dana u Sofiji i imao prilike razgovarati s kolegama koji razmišljaju i pišu o tim temama. Sličnosti i razlike s domaćim stavovima su iznenađujuće i vrijedne pažnje. Bugarska je, poput Hrvatske, rano i odlučno optirala za Zapad, no kod njih je umjesto Danke, Deutschland bila djelotvornija zahvalnica Thank you, USA. Prvi koraci tranzicije doveli su do relativne stabilnosti ali i priličnih nedaća koje politički analitičar Vasil Prodanov rezimira ovako: naglim okretom k Zapadu zemlja je odrezala mnoge veze sa susjedima i preko noći izgubila golemo tradicionalno tržište (slično nama, ali iz drugih razloga). Demontirane su gigantske organizacije koje su objedinjavale čitave privredne grane, a da im nije pronađena zamjena, što je dovelo do kaosa. Odljev mozgova odnio je u osam godina oko tristo tisuća stručnjaka.

Jedna od reakcija na takvu situaciju, koju sam imao prilike doživjeti kod bugarskih kolega, je gorčina i razočaranje koje se pretvara u otvoreno neprijateljstvo prema SAD-u. Iako je vlast službeno proamerička, javnost je sve manje takva. Čak i razmjerno nedužni potezi poput formiranja privatnog američkog sveučilišta komentiraju se s gorčinom: “Rusi nam nikad nisu nametali svoja sveučilišta, kao što sada čine Ameri, niti su nas tjerali da znanstvene referate držimo na njihovom jeziku”, žali se kolegica koja inače svoja predavanja drži na engleskom. No kakve su alternative? Analitičari poput Prodanova ističu da domaća rješenja ne smiju biti (foto)kopija razvijenih zapadnih, ali su vrlo škrti kad stignu do konkretnijih prijedloga. Pitanje je zanimljivo i za nas, jer nas debata o zapadno-istočnim odnosima tek očekuje, a ako na vrata zakuca socijalna kriza dobro je znati kakve su drugdje reakcije na slične nedaće.

Krajnje, emocionalne reakcije na razočaranja Zapadom mogu biti prilično iznenađujuće. Jedna od njih je navijanje za zemlje koje su se potpuno izolirale iz globalnih procesa i koje se postavljaju kao otvoreni neprijatelji SAD-a. Te su, međutim, dosta neimpresivne, od Miloševićeve Srbije, preko Burme do Iraka i Jemena. Intelektualci se znaju nepromišljeno zagrijati za takva čudovišta, samo da bi iskalili svoj gnjev na Amere. Tako sam šokirano odslušao referat jednog akademika, po imenu Dimitrov, koji se zgražao nad time da SAD proglašava Miloševića zločincem. Sjetio me jednog mog studenta Slovenca, koji je na studentskom radiju tvrdio da “Milošević i nije takva zvijer kakvim ga se prikazuje”, samo da bi se inatio i suprotstavljao uvriježenom mišljenju. Taj je isti akademik izražavao nadu da će se Evropa konačno jednog dana posvađati s Amerikom pa će se onda male zemlje jugoistočne Evrope sretno integrirati u takvu antiameričku Evropu. No ostavimo ova ludovanja i pogledajmo sljedeću mogućnost.

Čovjek bi pretpostavio da će antiameričkii osjećaji baciti male zemlje u naručje njihovim najbližim susjedima. No tome nije tako, niti kod nas, niti jugoistočnije na Balkanu, barem po mojem prvom dojmu. Mnoge se balkanske zemlje ne žele integrirati sa siromašnim i tradicionalno omraženim susjedima. Rumunjski intelektualci pišu o tome kako su Rumunji izravni nasljednici Rimljana i spadaju izravno u Evropu, a ne s nekakvim tamo Slavenima. Bugarskoj se ne isplati integracija sa siromašnom Rumunjskom i razrušenom Srbijom, barem ne kratkoročno. Isto tako, tamo mnogi imaju fobiju od Turaka, s kojima sigurno ne žele u zajednicu. Na kraju, protektorati poput Kosova i dijelom Bosne, nikom naročito politički ne imponiraju. U upravo izdanom zborniku o Paktu o stabilnosti bugarski politolog Minčev, inače učenik Ive Banca, govori o strahu pred Paktom koji bi “mogao izolirati jugoistočnu Evropu od procesa evropske integracije”. Drugim riječima, hrvatsko protivljenje ulaženju u balkanske integracije ne razlikuje se mnogo od onog pravih balkanskih zemalja. Kao što tamo bjesne na svoje susjede Turke, tako kod nas biskupi kritiziraju intelektualce iz miješanih brakova koji bi premošćavati susjedne vjerske kulture. U tome i jest vic Balkana da je razjedinjen, a Zapad ga hoće ujediniti.

Kod nas se i na ljevici i na desnici uvriježila pogrešna slika po kojoj balkanske zemlje jedva čekaju da se međusobno integriraju, zovu nas u svoje kolo, pa se mi sada moramo odlučivati hoćemo li ili nećemo. Ništa od toga. Isto tako, kod nas se često ističe kao posebnost da Hrvatska pripada nekolicini makro-regija istodobno. No, Albanija je isto tako i sredozemna i balkanska, Rumunjska i balkanska i podunavska, a Turska je čak evro-azijska. Mnoge zemlje pripadaju nekolicini makroregija istodobno. To nas dovodi do konačnog pitanja.

Ima li još opcija? Kakve su šanse povezivanja i globalne suradnje? Može li se ostvariti neka postupna i neimperijalistička globalizacija koja neće biti amerikanizacija? Britanski ideolog “trećeg puta”, Anthony Giddens, brani takvu mogućnost u svojoj najnovijoj knjizi i intervjuima. Iz perspektive višestruke regionalne pripadnosti koju smo upravo spomenuli, ocrtava se mogućnost takvog stupnjevitog i ukrštenog povezivanja. O tim bi mogućnostima trebalo itekako razmisliti, ali to je posao za buduće kolumne.