Po ko zna koji put i ovaj su nas tjedan gotovo svi europski dužnosnici podsjećali na neminovnost prevladavanja mržnje iz prošlosti i pomirenja među narodima na području bivše Jugoslavije kao preduvjeta za bolju, mirnu i sigurnu budućnost regije. Posljednji tjedan takve smo poruke čuli i od Javiera Solane i od Georgea Robertsona, i od Romana Prodija i od Bode Hombacha.

Nitko nema pravo sumnjati u iskrenost njihovih želja za mir i pomirenje u jugoistočnoj Europi, području za koje su, barem kako sami kažu, svi oni i "emocionalno vezani". Kažu da nisu promijenili mišljenje izraženo još tijekom kosovskog rata da je "pravda preduvjet za pomirenje nakon svih strašnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu". Na mnoga pitanja novinara hoće li tolerirati ovakvo ponašanje predsjednika SRJ koji i dalje odbija priznati jurisdikciju Haaškog suda – jedinoga zasad priznatog međunarodnog tijela koje ima ovlasti ispuniti pravdu, ti dužnosnici odgovaraju da "nitko ne može zamisliti demokratsku Srbiju u kojoj će ratni zločinci imati bilo kakvu političku ulogu". Takve su izjave ipak pomak u dobrom smjeru od prijašnjih izjava da "uhićenje optuženih za zločine nije preduvjet za odnose s EU", ali još nismo čuli pravu riječ, odnosno da "nitko neće priznati buduću Srbiju u kojoj će optuženi za ratne zločine biti slobodni".

Njemački je fašizam poražen, i to do kraja. Nijemci, koji su bili agresori nad susjedima koje smo spomenuli, bili su proglašeni i moralno odgovornima. I dan-danas čak i oni Nijemci koji tada nisu bili rođeni imaju osjećaj moralne odgovornosti za ono što su njihovi preci činili. Uz to, današnja demokratska Njemačka je potpuna suprotnost fašističkoj Njemačkoj.

Što od toga imamo u bivšoj Jugoslaviji? Osim stanovnika Srbije, ostali narodi nemaju dvojbe o tome tko je kriv za prijašnje ratove. Oni koji bi danas trebali imati osjećaj odgovornosti, namjerno ne kažemo krivnje nego odgovornosti, a to su Srbi koji i dalje prešućuju zločine počinjene u njihovo ime, više vjeruju da su oni žrtve.

Prije nekoliko dana je u Bruxellesu, sjedištu ugledne međunarodne krizne grupe, stručnjakinja za Balkan Ana Husarska iznijela rezultate nekog istraživanja javnosti u Srbiji, i to nakon Miloševićeva pada, prema kojemu 53 posto ispitanika smatra da se Miloševiću uopće ne treba suditi, 33 posto smatra da mu se treba suditi u Srbiji ali zbog zločina prema samim Srbima, a samo devet posto smatra da mu se treba suditi u Haagu.

Umjesto da Koštunica ili ljudi oko njega, čast izuzecima koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, počnu proces denacifikacije srpskog društva, na što upozorava i Nenad Čanak, oni čine suprotno. Koštunica, koji je izazvao euforiju na Zapadu izjavom da priznaje kako su srpske trupe na Kosovu počinile zločine, što je odmah demantirao njegov kabinet optužbama da on to nije izjavio i to je američka TV postaja CBS neetički montirala, ne propušta niti jednu priliku da intervjuima u zapadnim medijima kaže kako "u kontaktima sa zapadnim diplomatima vidi njihov osjećaj krivnje za napad NATO-a na Srbiju". Ne znamo na koga točno misli, ali ne isključujemo takvo što, znajući s kime se dosad sastao, ali oni koji su u NATO-u odlučivali o napadu naglašavaju da su "ponosni na ono što su učinili - zaustavili su najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugog svjetskog rata, pa čak i time ubrzali Miloševićev odlazak s političke scene". Ne i da osjećaju krivnju i odgovornost da nešto ne bi bilo negativno. Osjećaj odgovornosti je civilizacijska i ljudska osobina. Zapad ipak mora znati da je izravnim žrtvama srpske agresije teže zaboraviti i oprostiti. "Mi od vas tražimo da oprostite jer nemamo pravo tražiti da zaboravite", rekao je Javier Solana Ijudima u Bosni i na Kosovu, ali treba znati kome opraštati, tko je kriv i tko traži oprost.

AIbanski predsjednik Rexhep Mejdani doživio je kritike od svojih balkanskih kolega jer se odbio rukovati s Koštunicom, jer je tražio da Koštunica osudi Miloševićeve zločine i preda Miloševića Haagu. Na Mejdanija su se malo naljutili i europski dužnosnici jer takva izjava "nije bila, u skladu s pozitivnim ozračjem i bezrezervnom potporom koju su Koštunici pružili drugi sudionici".

Richard Goldstone, prvi tužitelj Haaškog suda, rekao je da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji gotovi te da je vrijeme za pravdu bez koje neće biti pomirenja. Europski su diplomati summit u Skoplju vidjeli kao skup pomirenja sa Srbijom, ali on to nije bio jer se žrtve i agresor nisu pomirili.