ZAGREB, 30. listopada - Iz retorike Mate Arlovića, šefa SDP-ova zastupničkog kluba i čovjeka koji kontrolira proces ustavne reforme te Joška Kontića, »mladog lava« iz Budišina kruga, čovjeka koji je već u epizodi s parlamentarnom istražnom komisijom o Večernjem listu pokazao da malo zna o parlamentarnoj proceduri, i posve neupućeni mogu vidjeti da je ustavna reforma dovela do ozbiljne napetosti u vladajućoj koaliciji. U ime SDP-a, Arlović poručuje da njegova stranka smatra usvajanje Nacrta promjene Ustava uvjetom održanja koalicije što je s pozicije klasične parlamentarne »teorije mandata« posve opravdan zahtjev, a Kontić odgovara, također s pravom, kako se koalicija do sada održavala popustljivošću HSLS-a. Tako dugo dok ono ne dovodi u pitanje program stranke na osnovi kojega su njeni zastupnici dobili mandat u Saboru, spremnost na popuštanje osnovni je princip funkcioniranja u političkim koalicijama. Hrvatska nikada do sada nije imala iskustva s političkom koalicijom u pravom smislu te riječi. Iskustvo Račanova kabineta stoga je sricanje slova nove lekcije parlamentarne demokracije. Ta je lekcija jedna od onih koje moramo proći, želimo li postati dijelom Europe koja se ujedinjuje, a naš zaostatak i nije takva sramota, znamo li da on zabrinjava i političare iz kruga britanskoga premijera Blaira, dakle, političare iz zemlje koja je svijetu dala model parlamentarne demokracije.

U Škotskoj su prošle godine održani prvi izbori na kojima je većinski sustav, koji bi Blairovim laburistima osigurao pobjedu i samostalno formiranje vlade, zamijenjen razmjernim. To je dovelo do takve diobe mandata da su laburisti bili primorani na koaliranje s liberalima. Blair je izborni zakon svjesno mijenjao, i to privremeno na »štetu« svoje stranke, svjestan da, želi li europeizirati Britaniju, mora u nju unijeti i tradiciju političkoga koaliranja umjesto westminsterijalnoga načela većinske vlade. Blair zna i to da koaliranje traži novu tehniku policy-makinga, pa je racionalna odluka da ovladavanje tom tehnikom počne u Škotskoj. Ako je shvatljivo da je koalicija neizbježno praćena sukobom interesa, a da naša politička klasa dosad nije imala prilike naučiti kako bezbolno rješavati takve konflikte, lakše je objasniti i činjenicu da unutarnji sporovi u Vladinoj koaliciji često i nepotrebno izlaze u javnost i stvaraju dojam unutarnje nesloge. Pitanje o kojemu je ovoga puta izbio spor nije takvo da bi se o njemu mogao tolerirati sukob, a nemoguće je racionalno objasniti poziciju što ju je zauzela jedna od sukobljenih strana. Predmet sukoba je doktrina raspuštanja parlamenta. Dok većina vladajuće koalicije s pravom tvrdi da je u sustav parlamentarne vlade nužno unijeti mehanizam kočnice i ravnoteže, odnosno načelo »suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti«, kako stoji u noveli članka 4. Ustava, HSLS se zalaže za mehanizam »konstruktivnog nepovjerenja«.

Koalicijska većina traži da Vlada ima pravo inicirati raspuštanje Zastupničkog doma, ako joj ovaj izglasa nepovjerenje ili ako u njemu ne prođe proračun. Riječ je o mehanizmu dobro poznatom u gotovo svim sustavima parlamentarne vlade. On omogućuje Vladi da, izgubi li povjerenje parlamenta, traži izjašnjavanje biračkoga tijela o njenu projektu i da tako za svoj projekt pokuša steći novu natpolovičnu većinu. Isto tako, svijest da izglasavanje nepovjerenja Vladi povlači za sobom i »kaznu« parlamentarcima - gubitak mandata i suočavanje s uvijek neizvjesnim izbornim procesom - unosi u parlamentarni život odgovornost i sprječava neodgovorno izglasavanje nepovjerenja Vladi zbog marginalnih pitanja. Mehanizam »konstruktivnog nepovjerenja« omogućuje da se u određenom roku u parlamentu uspostavi nova većina i ako se ona ne postigne, predsjednik države može presjeći krizu, raspustiti parlament i raspisati izbore. Taj mehanizam poznaje njemački ustavni model i ondje dobro funkcionira. Međutim, njemački se politički sustav u jednom elementu bitno razlikuje od hrvatskoga. Njemačka, naime, ima stabilan (četvoro)stranački sustav, a izborni zakon zabranjuje strankama predizborno koaliranje. U Sloveniji, naprotiv, gdje je u parlamentarnoj igri pet većih te nekoliko malih stranaka i gdje predizborno koaliranje nije zabranjeno, taj je mehanizam doveo do vrlo neugodnih posljedica. Parlamentarna kriza, što je izbila još proljetos, bit će okončana tek formiranjem vlade nakon nedavno održanih izbora, a Slovenija je u političkoj krizi izgubila šest mjeseci, iznimno dragocjenih za pregovore o integraciji u Europsku uniju. Izglasavanje »konstruktivnog nepovjerenja« Drnovšekovoj vladi omogućilo je trgovinu unutar političke klase i formiranje vlade bez stvarnoga izbornog legitimiteta.

Budišini liberali sada insistiraju na takvu modelu za Hrvatsku. Oni, koji su im neskloni, a koji su i inače spremni ustavne promjene iščitavati isključivo u kontekstu stranačkih odnosa, tvrdit će da tom ustavnom odredbom HSLS-ovci nastoje u ovom saborskom sazivu osigurati mogućnost za političku rekonstrukciju kakvu je u javnosti predložio Miroslav Tuđman u svom projektu rušenja izborne volje biračkoga tijela manjinskom vladom HSLS-a i HSS-a, uz »vanjsku« potporu desno-radikalnih zastupnika. Primjereno klasičnoj parlamentarnoj »teoriji mandata«, HSLS nema pravo na takvo iskakanje iz koalicije. Smatra se, naime, da su stranke obvezane svojim predizbornim programom te da, žele li odstupiti od predizbornih najava, moraju zatražiti provjeru u biračkom tijelu, dakle, nove izbore. U sustavu u kome nema predizbornih koalicija, a birači su strankama, za koje su glasovali, povjerili pravo da u skladu s izbornim programom sklapaju postizborne koalicije, nije doktrinarno sporno omogućiti »preslagivanje« koalicije. Međutim, u zemlji u kojoj su političari dobili mandat na osnovi koalicijskog programa, s pozicije teorije mandata nedopustivo je preslagivanje koalicije unutar »političke klase«, jer to uvijek znači izigravanje političke volje.

Dražen Budiša, kao odgovoran političar, ali prije svega liberal, dakle, čovjek koga principi liberalne demokracije politički obvezuju, ne bi smio zagovarati rekonstrukciju koalicije protivno teoriji mandata. Ustavno rješenje zbog kojega koalicija sada dolazi u pitanje ne može biti rješenjem što bi ga zastupala liberalna stranka. Ako se, pak, ne radi o previdu Budišinih liberala, nego zaista o njihovu interesu da si osiguraju mogućnost stvaranja nove koalicije s desnim radikalima, možda bi bilo najbolje poslušati ono što je, naoko cinično, neki dan rekao Predsjednikov savjetnik Igor Dekanić. Naime, mi doista imamo Ustav, a sadašnji je polupredsjednički sustav, u kojemu predsjednik Republike, institucija s ispitanim legitimitetom u biračkom tijelu, efikasno može osiguravati stabilnost, bolji od sustava koji bi doveo do neodgovornosti političke klase. Ako je sadašnji ustavni model sličan Petoj Francuskoj Republici, sustav »konstruktivnoga nepovjerenja vladi« značio bi transformaciju u nestabilni sustav kakav je obilježavao Četvrtu Republiku sa stalnom krizom vlade. Davor Gjenero