ZAGREB, 30. listopada - Kada će Hrvatska ostvariti svoj destogodišnji san i ući u Europsku uniju? Hoće li se taj strateški cilj ostvariti u prvome desetljeću trećega tisućljeća, štoviše, do 2005., odnosno 2008. godine, kako to ovih dana najavljuju vodeći ljudi hrvatske vlasti? Slične rokove za Hrvatsku odnedavno - što javno, a što u četiri oka - spominju i čelni ljudi europske petnaestorice. Francuski je predsjednik Jacques Chirac, u ovom polugodištu prvi među jednakima u Bruxellesu, nedavno također domovinu nam dovodio u kontekst Unije i to u razdoblju od 2006. do 2010. godine.

Nakon što je Zagreb pomalo iscrpio rentu stečenu siječanjskim izborima, zamah ovdašnjim euroambicijama sada potiče Zagrebački summit što se održava 24. studenoga te novi odnosi snaga u susjednoj SRJ. Hrvatski dužnosnici strepe od toga da Srbija nakon rujanskih izbora postane prioritetnom međunarodnom temom te da će i skup Europske unije i jugoistočne Europe u studenom u Zagrebu biti praktički u znaku poslijemiloševićevske Srbije.

Da bi se službeni Zagreb razuvjerio od takvog scenarija, nisu dovoljne samo lijepe riječi i tapšanja po ramenu. Europski su dužnosnici stoga Hrvatima ponudili i snažniju retoriku te nadu u konkretne rokove. Između europske 2006. i 2008. ipak valja ubaciti i koje zrno soli. Uljuljkivanja u hrvatske datume u vezi s EU-om domaća je javnost ionako imala napretek, praktički čitavo desetljeće. Prethodna je politička garnitura (a najčešće bivši šef diplomacije) - redovito u proljeće najavljivala jesen kao doba velikoga hrvatskog praska - ulaska u EU, NATO, tj. Partnerstvo za mir, WTO i niz regionalnih asocijacija. Svake jeseni, međutim, te bi se euroambicije redovito pretvarale u eurofrustracije.

Da bi se izbjegli takvi nepotrebni psihološki uzleti i padovi, najbolje je računati na vlastite snage: neka Hrvatska postigne kriterije koji je legitimiraju pred Unijom. »Jer, dok Hrvatska ne dobije zeleno svjetlo iz Bruxellesa, nema smisla špekulirati i napuhavati balon. Dugoročno je korisnije raditi na tome da službeni Zagreb doista primijeni europske kriterije, postavljene 1993. u Kopenhagenu«, tvrdi sugovornik iz sjedišta Europske unije, koji želi ostati neimenovan.

A da je »najvažnije pitanje tempo prilagodbe Hrvatske na skup zakona i propisa koji vladaju u Uniji te usporedo s tim i razvitak ekonomije koja mora dostići barem polovicu prosjeka petnaestorice«, potvrđuje i voditelj hrvatske misije pri EU-u Janko Vranyczany-Dobrinović. Je li to, međutim, moguće postići za nekoliko godina? Za usporedbu, Španjolskoj je trebalo desetak godina prilagodbe na tzv. acquis communautaire, a još više da dostigne ekonomske standarde tadašnje Europske zajednice, prije nego što ju je Bruxelles sredinom osamdesetih pripustio u svoje okrilje.

Iako hrvatsko iskustvo upućuje na drukčiji zaključak, ekonomski su kriteriji pravi ključ kojim europski Istok otključava vrata Bruxellesa. Politički standardi - ljudska prava, ravnopravnost građana pred zakonom, nepristranost sudstva, dobrosusjedstvo i slično - koji su pobrojani u paketu iz Kopenhagena, praktički su dostižni već u kratkom roku, osobito ako EU odluči kojemu kandidatu s Istoka progledati kroz prste. Konzistentni ekonomski sustav te zavidan bruto domaći proizvod kriteriji su koji bivše socijalističke države zadržavaju na dužu stazu u orbiti petnaestorice. I najnovija istraživanja potvrđuju da je na istočnoj obali Jadrana Hrvatska, nakon Slovenije, najproduktivnija država, sa 7.104 eura bruto domaćeg proizvoda (BDP) po stanovnika u 2000. godini. Slovenija za ovu godinu pokazuje više, nego dvostruko bolji rezultat - 15.817 eura po glavi stanovnika. To je daleko najveći ekonomski output među zemljama koje aspiriraju na članstvo u Uniji. Do prije samo nekoliko godina Bruxelles je Poljsku, primjerice, otvoreno nazivao šampionom eurointegracija. Poljski je BDP 2000. godine, međutim, tek nešto veći od hrvatskoga. Slovenija je, dakle, u ekonomskom pogledu u prednosti i praktički se svrstava u prve među prvima za ulazak u EU. Njezin BDP trenutno iznosi 71 posto od europskog prosjeka, što je više i od Španjolske u trenutku kad je ta mediteranska zemlja ulazila u bruxelleski klub. Grčka je istom prigodom, dakle 1983., dosegla oko 60 posto prosječnoga BDP-a u Uniji, a Portugal oko polovicu europskounijskog prosjeka.

Vinka Drezga