Neće biti lako organizirati dolazak dvadesetak najviših državnih delegacija na Zagrebački summit, njihov boravak i odlazak a da se šefovi država i vlada ne sudaraju, ne osjećaju zakinutim za protokolarnu pažnju, da stignu na vrijeme tamo kamo trebaju. Ali, to je rješivo. Neće biti lako dogovoriti se ni o završnom dokumentu Summita u kojem bi države procesa stabilizacije i pridruživanja, posebno Hrvatska, željele vidjeti svoju što jasniju i što precizniju europsku perspektivu, a EU, osobito predsjedateljica Francuska, što manje konkretnih i obvezujućih obećanja. No, i to će biti riješeno nekim kompromisom. Ali, što će biti sa stolcem za Milu Đukanovića na Zagrebačkom summitu? Za to je pitanje zasad nemoguće naći kompromisno rješenje: rješivo je jedino kao kapitulacija crnogorskog vodstva pred EU-om ili kao neposluh crnogorskog vodstva prema EU-u. Sigurno je, naime, da EU neće kapitulirati pred crnogorskim vodstvom.

Predsjedateljica Francuska inzistira, a druge članice EU-a podupiru ideju da Đukanovićeva delegacija ne može imati državni status, već treba biti dio Koštuničine. Koštunica je sada, naime, međunarodni miljenik, njemu žele pokazati koliko im je važan, koliko mu žele pomoći, ako treba i gušeći pritom crnogorske ambicije za osamostaljenje. Ako Đukanović sjedne iza Koštunice, znači da priznaje sadašnji političko-pravni poredak u SRJ i simbolično poručuje kako o osamostaljenju više ne razmišlja. Kako da to objasni nakon povratka u Crnu Goru? Odbije li Đukanović doći na Summit pod tim uvjetima, riskira dobiti etiketu negativca, destruktivca i neposlušnika. Na koga onda da se osloni u budućnosti?

Zapadna diplomacija, koja je prije tri godine kao dio strategije za rušenje Miloševića stvorila iz Crne Gore državu, a od Mile Đukanovića državnika i demokratsko čudo u Miloševićevoj SRJ, danas nastoji sačuvati Koštuničinu SRJ jednakim žarom i jednakim argumentima kao što je 1990. i 1991. nastojala očuvati Markovićevu SFRJ. "Koriste se svakom prilikom i svakim skupom da nam na hodnicima priprijete kako nas nikad neće priznati, kako se moramo dogovoriti s Koštunicom", kaže mi ovih dana osoba bliska crnogorskom vodstvu, poručujući: "Ali, više nema šanse da Crna Gora ostane zajedno sa Srbijom i da postane neki model za rješavanje Kosova.

Politički tajming ove jeseni nije na strani crnogorskih želja, baš kao što ni Hrvatskoj 1991. godine nije bio sklon. Planirali su osamostaljenje u razdoblju kada Milošević bude odbijao predati vlast. Milošević je odmah otišao. Nakon toga planirali su ofenzivnijom politikom osamostaljenja krenuti poslije izbora u Srbiji, izbjegavajući Koštunicu kao partnera, odnosno sugerirajući da se SRJ sastoji od dviju država koje se trebaju dogovoriti o svojoj budućnosti. Zagrebački je summit prije srpskih izbora, a za politiku osamostaljenja jednako je nezgodno hoće li doći s Koštunicom ili uopće neće doći. SRJ će doći na Summit kao članica UN-a, što je važan korak u rješavanju pitanja sukcesije bivše SFRJ, ali i u očuvanju SRJ i sprečavanju Crne Gore da dobije svoje mjesto u UN-u. Prednost je za Đukanovića to što, za razliku od Miloševića 1991., Koštunica 2000. niti smije, niti može, a vjerojatno ni ne želi, ratovati za održavanje svoje raspadajuće države. Ali, to također znači da Đukanović neće moći dobiti baš nikakvu međunarodnu podršku za osamostaljenje sve dok Koštunica pleše po zapadnim notama. No, takva je sudbina i takva je politička težina državnika i političara iz ovih krajeva.