Novi list: 04. 11. 2000.
Ustavni finale
Okvir su, srećom, napravili stručnjaci
Političari, koliko god da su se trudili, trgovali i modelirali po svojoj slici, nisu mogli upropastiti radnu verziju, već su je u bitnome morali slijediti i uvažavati
Promjene Ustava trebale bi prema očekivanjima idući tjedan biti usvojene u Saboru, i odmah stupiti na snagu. Preustrojem polupredsjedničkog u parlamentarni sustav jedno od predizbornih obećanja vladajuće šestorice time će biti ispunjeno.
Uređenjem odnosa triju glavnih nositelja vlasti: predsjednika Republike, Sabora i Vlade, trebalo bi prestati devetomjesečno neustavno “prijelazno” razdoblje, u kojem se osobito predsjednik Republike samoograničenjem ovlasti - ali i Sabor i Vlada - ponašali više u skladu s očekivanim promjenarna, nego li prema važećem Ustavu.
Prekid tog nelegalnog stanja, uz ispunjenje predizbornog obećanja, drugi je razlog zašto je važno donijeti ustavne promjene. No one same po sebi ne moraju značiti i stabilizaciju političkih prilika u Hrvatskoj. To najviše ovisi o ponašanju glavnih nositelja vlasti. Nesporazumi i cikličko ponavljanje krize u odnosima Pantovčaka i Markova trga nisu isključeni. Oni mogu biti i posljedica Ustavom proklamiranog suodlučivanja, međusobnog nadzora i provjere, ali će bar u promijenjenom Ustavu njihove ovlasti biti točno određene.
Osuđeni na dogovaranje
Poželjno usklađeno djelovanje vlasti, kao ni sama promjena Ustava, ne znači da će se preko noći početi bolje živjeti. Pitanja tipa “hoće li narodu biti bolje nakon promjene Ustava” ili konstatacije kako bi vlast više pažnje trebala posveti “gladnima koji skupljaju otpatke po tržnicama i poskupljenju struje”, efektna su politička demagogija. No njome se uglavnom nastojalo izbjeći odgovore na neke prijeporne točke ustavnih promjena.
Ustav se, međutim, ne mijenja ni zbog gladnih ni zbog sitih, već zbog autokratskog vladanja bivšeg predsjednika Republike, što mu je omogućio polupredsjednički sustav i desetgodišnja apsolutna većina HDZ-a u parlamentu.
Što je bliže usvajanje ustavnih promjena, na to se izgleda sve više zaboravlja. Pridonio je tome i predsjednik Mesić koji je stilom vladanja sušta suprotnost svom krutom prethodniku, ali stoji i činjenica da je bio osuđden na dogovaranje sa šestoricom. I u polupredsjedničkom sustavu, naime, ovlasti predsjednika Republike bitno su ograničene, ako iza njega ne stoji stabilna stranačka većina.
Uz žal za drastično smanjenim ovlastima Stipi Mesiću, proteklih tjedana širio se i strah od seljenja političke moći s Pantovčaka u Banske dvore i otvaranju prostora za autokratsku vlast Ivice Račana. Zanemarivalo se pri tome da je premijer prva osoba kolektivnog tijela, u kojem se odluke donose većinom glasova dvadestak članova Vlade, koju uz to čine članovi šest različitih stranaka.
Kada je prevladana i faza, svođenja ustavnih promjena na zadovljavanje dnevnopolitičkih potreba glavnih protagonista te na personalni odnos Mesić-Račan, podigla se bura oko prava Vlade da traži raspuštanje Sabora od predsjednika Republike, ako joj Sabor izglasa nepovjerenje.
HSLS je, naime, ustvrdio da u predizbornim dogovorima i deklaracijama toga nema, već se spominje samo odgovornost Vlade parlamentu.
Do zabune ili nerazumijevanja oko toga što parlamentarni sustav jest došlo je zato što je iz dogovora ispušten drugi dio definicije parlamentarnog sustava. A taj bi se dio morao podrazumijevati: bez prava Vlade da raspusti parlament, nema ni parlamentarnog sustava.
Za otklanjanje tog nesporazuma, strateškim partnerima SDP-u i HSLS-u ostalo je još vrlo malo vremena, uz realno sužen ustavnopravni prostor.
Političko trgovanje
Promjena Ustava djelomično je provedena i uz političko trgovanje predsjednika Republike i premijera. Ono je rezultiralo ovlašću predsjednika Republike da zajedno s Vladom oblikuje i provodi vanjsku politiku, te nadzire i usmjerava rad vojnih sigurnosnih službi.
Ove druge ovlasti predsjednik Mesić bi se sada rado odrekao, zato što je sužena samo na vojne obavještajne službe. Njegova je želja da imenuje šefove i vojnih i civilnih tajnih službi.
No tajnim službama - kako od početka tvrde ustavnopravni stručnjaci baš Mesićeve radne skupine - nije mjesto u Ustavu. Mesić je sada za to da se pitanje tajnih službi riješi zakonom.
S druge strane, iz Odbora za Ustav i poslovnik, stižu upozorenja da ovlasti predsjednika moraju biti regulirane Ustavom, i ako ih tamo nema, ne može ih dobiti zakonom.
Ako bi se, dakle, Račan džentlmenski držao politiekog dogovora s Mesićem i predložio zakon po kojem bi Mesić imao nadzor nad svim ili samo vojnim tajnim službama, takav bi prijedlog - kao neustavan - mogao pasti u parlamentu. Bude li ipak usvojen, mogao bi ga možda srušiti Ustavni sud.
Osobito se to odnosi na civilne tajne službe, jer bi se Mesićeva ovlaštenja nad vojnim službama mogla u širem smislu podvesti pod njegovu ustavnu ulogu zapovjednika oružanih snaga.
U dijelu javnosti negodovanje je izazvalo “trgovanje” Mate Arlovića, predsjednika Odbora za Ustav i poslovnik, s pravašem Antom Đapićem. U drugom je planu ostalo da je upravo na njihov prijedlog u Ustav ugrađen jedan od najdemokratskijih instituta neposredne vlasti naroda - obvezni referendum. S potpisima desetine birača morao bi se raspisati referendum o određnom pitanju, a rezultat bi za vlast bio obvezujući.
No “kupovanje” pet glasova “crne desnice” - iako bi se i bez njih trebalo skupiti i više od 101 glasa za promjenu Ustava - bacilo je još jedan odij na Ustavne promjene.
Trgovanje s pet zastupnika nacionalnih manjina, na čije je inzistiranje u Ustavu ostala mogućnost da se prava nacionalnih manjina uređuju organskim, “ustavnim zakonom”, prošlo je gotovo nezamijećeno.
Političarsko prtljanje
U zadnjoj fazi promjene Ustava buknulo je i nezadovoljstvo zbog brzine promjene Ustava. Potaknuo ga je, začudo, predsjednik Mesić koji je formiranjem stručne skupine prvi i krenuo u promjene Ustava. Javna rasprava o promjeni Ustava počela je formalno polovicom srpnja usvajanjem zajedničke inicijative Mesića i Račana za promjenu Ustava u Saboru. Ljetno razdoblje za javne se rasprave koristi u pravilu da bi ih se - zaobišlo. S druge pak
strane točno je i da su široke, ritualne javne rasprave u bivšem sustavu, bile paravan za njegovu stvarnu nedemokratičnost.Stoje, međutim, kritike da se predlagatelji promjena Ustava nisu baš pretrgnuli da promjene približe javnosti. Sabor vjerojatno ne bi bankrotirao da je Nacrt promjena Ustava objavio u svim dnevnim novinama. Možda bi onda i nesporazuma bilo manje.
Moguće je i drugačije gledanje: da ustavne promjene kasne. Rasprava o promjeni polupredsjedničkog sustava u parlamentarni traje od 1990. od trenutka kada je donesen tzv. božićni Ustav. Ova je vlast na parlamentarnim izborima dobila mandat za promjenu sustava, te još jednu potvrdu na odabiru predsjednika, kada je ogromna većina glasova otišla kandidatima koji su se zauzimali za par
lamentarni sustav, s neposredno biranim predsjednikom Republike.Ako je početni Nacrt već pretočen u Prijedlog za promjene Ustava, to znači da je zadaća privedena kraju i nema razloga za odgadanje ustavnih promjena. Na sreću, kao podloga za izradu ustavnog teksta poslužio je rad ustavnopravnih stučnjaka, zahvaljujući predsjedniku Republike, jer ih je baš Mesić okupio. Političari, koliko god da su se trudili, nisu ga mogli upropastiti, već su ga u bitnome morali slijediti i uvažiti.
Gordana Grbić