Novi list: 04. 11. 2000.

Dražen Budiša nakon trećeg siječnja

Gledajte me, slušajte me

Kakva je to bila večer: tri sata bistrenja mutne vode s Račanom, a onda put na Pantovčak u stilu čimbenika o kojemu ovisi stabilnost vlasti

Promjena vlasti u Hrvatskoj za Dražena Budišu bila je toplo - hladno iskustvo. Koliko je god trijumf na parlamentarnim izborima shvatio kao osobnu pobjedu i demonstraciju veličine svog političkog erosa, toliko je poraz od Stipe Mesića na predsjedničkim izborima shvatio kao najteže osobno razočaranje i duboku frustraciju.

Idućih neoliko tjedana u osami je lizao rane, planirao buduće pozicioniranje na političkoj sceni i uporno tvrdio da će obnašati tek dužnost saborskog zastupnika. Nitko mu nije povjerovao. Ali zato je bilo očito da iz te izjave isijava Budišina odlučnost da iz sjene vuče konce nove hrvatske vlasti.

Račanov HRT, Budišina Hloverka

Iz pozadine je Budiša snimao situaciju i preko svojih stranačkih kolega javnosti upućivao poruke koje su ga vadile iz političke anonimnosti. Onako usput kritizirao je Hrvatsku televiziju da previše favorizira najjaču stranku u pobjedničkoj koaliciji, SDP zaboravljajući da je on drugi najvažniji kotač te vlasti i da je upravo njegov čovjek, Ivo Škrabalo, na čelu Vijeća HRT-a. I da je Hloverka Novak-Srzić u samom vrhu prisavske piramide opstala zahvaljujući upravo njegovom inzistiranju.

Budiša u Vladu

Prvu paniku u vladajućim strukturama Budiša je napravio ovog Ijeta. Preko stranačke mladeži javnosti je odaslao poruku kako se za njega mora naći mjesta u Vladi. To bi, naravno, podrazumijevalo i odlaske nekih ministara, prvenstveno esdepeovca Tonina Picule. Račanova reakcija bila je gotovo panična. Zaredali su se sastanci, pregovori, razgovori, intervjui i konferencije za novinare, što je Budiši za prvu ruku bilo dovoljno. Provirio je pred medijska svjetla, svima dao do znanja kako je upravo on faktor odlučivanja, te potom pomirljivo zaključio: “Imam li pravo moliti da se vjeruje onome što javno govorim? Nije mi ni na kraj pameti ući u Vladu. To sam odlučio još prije nekoliko mjeseci te se othrvao pritiscima iz stranke i čvrsto ostao pri tom stavu. Ne znam koliko ću puta morati ponoviti svoju rečenicu da sam, kad sam se odlučio kandidirati za predsjednika HSLS-a, odlučio i ne kandidirati za bilo koje mjesto u izvršnoj vlasti. To sam rekao više puta, a i prije desetak dana, pa ne znam što bih više trebao reći”.

Žrtva političke harange

Nije mu puno trebalo da se pretvori čak i u političku žrtvu. “U medijima se protiv mene vodi prljava politička haranga kakve nije bilo ni u doba HDZ-a”, jadao se Budiša, ustvrdivši kako se ne želi upuštati u komentare članova drugih stranaka, jer bi time “nastao politički rašomon kojeg nitko ne bi mogao riješiti”.

Afera Stipetić

Umjesto toga, Budiša je svaki mjesec naručivao novinare kako bi im ekskluzivno mogao nešto priopćiti. Gonjen političkom taštinom, osvanuo je kao prva vijest u središnjem Dnevniku, osjetivši potrebu uključiti se u takozvanu “aferu Stipetić”. Pozvao je Mirjanu Hrgu u svoje odaje i važno joj priopćio kako on “zna o čemu se tu radi, ali da još neće ništa otkriti”. Time je kupio dodatna tri dana ne bi li osigurao naslovne stranice novina. I još jednom opanjkao Račana.

Ponovo se sastančilo, raspravljalo, uvjeravalo, diskutiralo. I opet se ništa bitno nije otkrilo. Međutim, Budiši je bilo najvažnije pokazati se kao utjecajan hrvatski političar, animirati novinare i javnost te sa sastanka izaći kao moralni pobjednik. Nije više bilo bitno tko je što čuo o navodnoj haškoj istrazi protiv hrvatskog generala, bilo je bitno jedino što će o tome reći čovjek koji je sve zakuhao. “Zadovoljan sam sastankom šestorice. Jučer smo završili takozvanu aferu Stipetić, postigli smo punu suglasnost, dogovorili se o budućem radu i potvrdili čvrstinu koalicije šest stranaka”, ustvrdio je Dražen Budiša, dodavši kako su odnosi SDP-a i HSLS-a “dobri”.

Kritika Mesića, Račana, malih stranaka

I tek što se jedna afera smirila, Budiša je izazvao drugu. Smetalo ga je što se u raspravama o ustavnim promjenama njegovu političku veličinu uporno izostavlja, te je stoga odlučio nešto poduzeti. Najprije je instruirao svoje saborske zastupnike da na sjednici saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav budu suzdržani u vezi prihvaćanja prijedloga ustavnih promjena, zatim je naložio Jošku Kontiću da na javnoj tribini još malo zaoštri retoriku, da bi opet u svom uredu novinarki jednog dnevnog lista “ekskluzivno” dao svoje viđenje problema.

U tom intervjuu pozvao je Sabor da se obrani od predsjednika Mesića i njegove grupe za ustavne promjene, podmetnuo je nogu koalicijskom kolegi Račanu naglasivši da treba raspisati nove izbore ukoliko Vlada izgubi povjerenje u Saboru, dok je koalicijski “balast” tri manje stranke IDS-a, HNS-a i LS-a optužio za “opozicijsko djelovanje unutar vlasti”.

I opet je postigao što je želio. Zaokupio je pažnju medija, predstavio se kao važan politički subjekt s kojim se razgovara i pregovara. Kakva je to bila večer: tri sata bistrenja mutne vode s Račanom, a onda put na Pantovčak i fotografskim bljeskalicama obasjan put do Ureda predsjednika gdje ga je njegov omraženi politički protivnik dočekao kao čimbenika o kojemu ovisi stabilnost vlasti. “Kad ja kihnem, trese se Vlada”, samoljubivo je rekao Budiša i ponovno promeškoljio nosom. Do iduće prilike.

Tomislav Klauški