Nitko više ne želi Jugoslaviju ("od Vardara pa do Triglava"), čak se i predsjednik treće Jugoslavije, Vojislav Koštunica odriče tog imena - ali bivše jugoslavenske države barem u nekim aspektima funkcioniraju po zakonu "spojenih posuda", povlačeći jedna drugu. Moglo se to opaziti i ovih dana u Rimu, na marginama Ministarskog sastanka o ljudskim pravima, gdje je u više varijanata opetovana i osnažena Schuesselova teza da su izbori u Hrvatskoj učinili za promjene u Srbiji više nego NATO-ove bombe. Hrvatski primjer je pokazao da je moguće izborima izmijeniti odnos snaga (a da to ne znači - kao što se tvrdilo - ni smrt države, ni povratak Jugoslavije) - pa se i u Srbiji povjerovalo da je to moguće. Silazak u drugi plan kako Tuđmanova, tako i Miloševićeva sklopa deblokirao je odnose i u Bosni i Hercegovini, već pomalo načete i prije toga - pa bi bosanskohercegovački izbori 11. studenoga mogli i sami potvrditi načelo "spojenih posuda".

Nije onda čudno da su oba ovodnevna rimska paradna skupa - i ministarski sastanak o 50-godišnjici europske Konvencije o ljudskim pravima i vatikanski skup državnika i parlamentaraca o 2000-godišnjici Isusa Krista - iskorišteni i za razmjenu podataka o tokovima u jugoistočnoj Europi (uključujući i pripreme za Zagrebački sastanak na vrhu). Štoviše, ministri vanjskih poslova četiriju postjugoslavenskih država koje su kosponzorirale ulazak Jugoslavije u Organizaciju Ujedinjenih naroda sastavili su kratak, ali sočan dokument u kojemu su Beogradu još jednom jasno opetovali uvjete uz koje mu je dopušten povratak među civilizirane ("puno poštovanje načela Ujedinjenih naroda i ostalih relevantnih dokumenata" i priznanje "ravnopravnog položaja svih pet država slijednica" u nasljeđivanju bivše SFR Jugoslavije).

Gledano s te strane brz ulazak Koštuničine Jugoslavije u Organizaciju Ujedinjenih naroda ostale četiri postjugoslavenske države vide kao krunu svojih osamgodišnjih napora (i nemalih žrtava, uključujući i ljudske) da dobiju civiliziranu susjedu. Uostalom, načelo "spojenih posuda" ne funkcionira samo u jugoistočnoj Europi. Svugdje na svijetu normalnim zemljama, dakle onima u kojima se nastoji na vlastitome ekonomskom i političkom prosperitetu, odgovaraju isti takvi susjedi, s kojima se može surađivati ekonomski i politički. Diktaturama i zemljama u krizi odgovara, pak, da imaju susjede s kojima će održavati vanjsku napetost, da bi tako skretali pozornost svog pučanstva s unutrašnjih nevolja i gradili koheziju tog pučanstva ne na radu i blagostanju, nego na zajedničkom strahu. Tu je ključ i straha od povratka Jugoslavije (koja je i sama, 1918., bila plod straha od drugih susjeda).

U tom pogledu suvišan je, odnosno sasma drugobitan strah da će se sada u Jugoslaviju odliti novac koji bi "međunarodna zajednica" inače dala Hrvatskoj (ili kome drugome). Prvo, nitko u svijetu ne daje ništa na lijepe oči, nego samo ako računa na dobitak (pa i dugoročan) ili barem na smanjenje gubitka (zbog eventualnog rata, na primjer). U takvim prilikama obećanja vazda stostruko nadmašuju realizaciju. Ali sve da i dođe neki novac naprosto, kao nagrada za politiku (a još to nismo vidjeli) - valja biti svjestan proste računice: Republika Hrvatska će, ako bude pametna (i zemlja spretnih poduzetnika), mnogo više zaraditi trgujući i privredno surađujući s novom Jugoslavijom, gladnom dobara, nego što bi i u kakvoj konstelaciji mogla izgubiti time što bi se novac iz svijeta "skrenuo" u Srbiju.