Blago zemlji u kojoj je cilj državnih dostojanstvenika tako jednostavan: biti vrhovna telefonska slušalica. I ništa više i ništa manje od toga. Jer, dostojanstvenik koji osvoji pravo na vrhovnu telefonsku slušalicu može slušati, odnosno prisluškivati sve druge dostojanstvenike u državi, može ih poslije ucjenjivati sadržajem njihovih razgovora i distribuirati ih s vremena na vrijeme svojim medijima. Ukratko, dostojanstvenik koji osvoji pravo na vrhovnu telefonsku slušalicu, uz nemalo osobno zadovoljstvo, crpi svoju moć iz kontrole nad svim drugim dostojanstvenicima. Na to se i nakon povijesnog trećeg siječnja i dalje svode bit i smisao politike u Hrvata, odnosno u tome je bez sumnje osiguran povijesni kontinuitet. I u vezi s pravima na vrhovnu telefonsku slušalicu baš se uoči ovoga vikenda otvorio javni rat tajne službe, pri čemu bi građani valjda trebali navijati jesu li za to da vrhovna telefonska slušalica bude negdje pri Mesićevu ili negdje pri Račanovu noćnom ormariću. Sve ostalo je, čini se, u ovoj državi manji problem. I po tome postaje sve više posebna i gotovo jedinstvena.

U drugim, manje veselim i manje razigranim, zemljama dužnosnici su naporno prozaični: zabrinjava ih ako ne pada ili čak ako raste nezaposlenost, sve nešto računaju kako porezima ne ugušiti one koji ih plaćaju i ne navući njihov bijes, stalno nešto paze što govore da ne prijeđu granice svojih ovlasti ili dobrog ukusa i da im se vlastite riječi ne vrate kao bumerang. I kao da se uopće ne zabavljaju na svojim funkcijama i radnim mjestima, niti sebe doživljavaju kao narodne zabavljače.

Naši su državni dostojanstvenici i dužnosnici uglavnom drukčiji. U trenucima kad ne sudjeluju u borbi za vrhovnu telefonsku slušalicu oni nastoje biti do nepodnošljivosti neobavezni i lepršavi. Predsjednik nastoji podijeliti sa svojim građanima svoje zadnje primisli, pa čak i one koje mu tog trenutka prvi put padnu na pamet. Nakon što je otvorio dvore građanima, sad poziva školarce da mu dođu nedjeljom organizirano u pohode. Jer su navodno jako zainteresirani. Kao što smo i mi bili zainteresirani kad su nas vodili u pohode spomen-kućama.

Premijer nastoji (zašto?) u prpošnosti i koketiranju s građanima s vremena na vrijeme uhvatiti korak s predsjednikom. Pa otvara građanima Vladine urede, pozivajući ih u goste i čudeći se zašto se u gostima raspituju gdje su im mirovine, kako do radnog mjesta, zašto ne dobivaju plaće... Predsjednica parlamentarnog Odbora za nacionalnu sigurnost posreduje među posvađanim dostojanstvenicima "kao žena", prema vlastitu priznanju. Ma što to značilo. Zamjenica ministra gospodarstva promovira po novinama svoje haltere u kojima se, prema vlastitu priznanju, osjeća tako seksi. Vladini glasnogovornici pošumljavaju brda nakon što su u dobrotvorne svrhe prodavali sadnice, a možda će već sljedeći put prodavati u humanitarne svrhe svoje potkošulje ili druge odjevne detalje. Jer su vidjeli da tako rade američke filmske zvijezde.

U dosadnim, uređenim zemljama državni dužnosnici i državni službenici trude se ostaviti dojam da efikasno i kompetentno obavljaju svoje poslove. U veselim državama poput naše kao da se trude ostaviti dojam da je sve (osim tajnih službi i prisluškivanja) jedna neobavezna igra. Gotovo kao natjecanje za prvi halter državne uprave. A kad netko upita i za kruh? Pa tražit će od UNHCR-a. Višnja Starešina