Javni sukob između dvije obavještajne službe kako tvrdi iskusni Mate Granić: neviđen u demokratskim državama - pokazuje da se tajna policija, kao i u Tuđmanovom režimu, koristi u političke svrhe. Najnoviji klinč između Mesiću bliskog Karamarka, kao šefa UNS-a, i Račanu još bližeg Lučina, kao ministra policije nadređenog SZUP-u, treba gledati u kontekstu nadigravanja oko promjene Ustava. Kao što su u Tuđmanovo vrijeme tajne službe, između ostalog, bile upregnute i u sukobe unutar HDZ-a, tako se na isti način sada sukobljavaju dijelovi formalno iste, na siječanjskim izborima, ustoličene vlasti. Političke razlike u vladajućem vrhu pokušavaju se razriješiti uz pomoć tajnih policija. Odatle do zloupotrebe obavještajnih postupaka, prisluškivanja, praćenja i svega ostaloga što spada u taj arsenal, samo je korak. Sve je više indicija da je taj presudan korak već napravljen. Lučin tvrdi da UNS-ovci ruju po njegovoj prošlosti, kao što su svojedobno Pašalićevi špiclovi bušili takozvario umjereno krilo HDZ-a.

Ako se tajna policija ponovo stavlja u službu pojedinačnih i grupnih interesa, to onda znači da se situacija u tom području uopće nije promijenila. Općenito je mišljenje da se to i nije moglo dogoditi kada je nova vlast odlučila u svojoj službi zadržati mnoge od Tuđmanovih obavještajnih perjanica. Pa i onih koji bi de facto morali odgovarati za zloupotrebe tajnih službi i njihovo pretvaranje u rak ranu HDZ-ova režima. Posljednjih su se dana spominjala i sasvim konkretna imena. Možda razlog njihova zadržavanja nije bio strah od optužbi o revanšizmu. Jer, nova vlast ne samo da nije posmjenjivala kompromitirane kadrove, nego ni u ukupnoj transformaciji tajnih policija još ništa ozbiljno nije napravila. Jedini je logičan zaključak da joj takvo stanje stvari odgovara ili ga ona barem ne smatra velikim, prešnim problemom. Najnovija afera između UNS-a i SZUP-a tjera na zaključak da je i nova vlast obavještajne službe spremna koristiti na način svojih prethodnika.